Fitoterapija, aromaterapija, farmakognozija, ljekovite biljke, fitofarmacija. Semantika je potisnuti dio svakodnevne komunikacije i izvor brojnih nerazumijevanja, a područje ljekovitih biljaka dijeli iste probleme. Nema ozbiljne primjene ljekovitih biljaka bez jasnog razumijevanja osnovnih definicija.
Prema The American Society of Pharmacognosy, farmakognozija je proučavanje fizičkih, kemijskih, biokemijskih i bioloških svojstava lijekova ljekovitih tvari ili potencijalnih lijekova prirodnog podrijetla, te istraživanje novih lijekova iz prirode. Farmakognozija je daleko širi termin od pojma ljekovitih biljaka, jer uključuje sve prirodne izvore, poput mikroorganizama arheja i bakterija, gljiva i životinja. Broj kemijskih spojeva iz biljaka je daleko, daleko manji od ukupnog broja svih spojeva drugih životnih oblika Zemlje.
Farmakognozija proučava i lijekove poput heparina i derivata heparina koji se dobivaju iz životinjskih izvora. Lijekovi iz ljudske krvi poput albumina i imunoglobulina su isto tako dio farmakognozije, premda se njihova klinička primjena uči i na drugim fakultetskim kolegijima. Inzulin iz animalnih izvora također je dio farmakognozije, baš kao i antibiotici eritromicin i gentamicin iz bakterija. Dominacija biljnih spojeva i biljnih droga u studijima farmakognozije na farmaceutskim fakultetima inercija je prošlosti koja je započela još davno s knjigom Lehrbuch der Materia Medica tiskane u Beču 1811. godine. Moderni udžbenici farmakognozije XXI. stoljeća polako ispravljaju tu grešku.
Gdje pripadaju spojevi koji se dobivaju kemijskim modifikacijama prirodnih spojeva? Primjeri su antibiotik azitromicin koji nastaje u nekoliko kemijskih koraka iz prirodnog eritromicina ili ivermektin, koji ne postoji u prirodi, već se dobiva kemijskom modifikacijom prirodnih avermektina. Neki i takve spojeve klasificiraju u farmakognoziju, neki u medicinsku kemiju, no takve rasprave nisu toliko bitne. Najbitnije da se negdje strukturirano uče.
Ljekovite biljke su sve biljke koje se mogu koristiti kao lijek. Ovu evidentno kružnu definiciju treba upotpuniti definicijom lijeka. Najviše volim definiciju FDA: bilo koja tvar priznata u farmakopejama, a koja je namijenjena dijagnostici, liječenju, ublažavanju, tretmanu ili prevenciji bolesti ili je namijenjena da mijenja strukturu ili funkciju tijela, a da nije hrana. Naizgled dosadna definicija neophodna je za razumijevanje farmakologije, a nerazumijevanje može voditi u manipulaciju i nepreciznost. Kako FDA isključuje hranu, postavlja se pitanje što je s biljkama koje se mogu koristiti kao hrana i lijek i nalaze se dualno definirane u zakonodavstvima Europske unije, poput sjemenki lana. Redovna konzumacija nekih biljaka statistički smanjuje rizik bolesti, poput brokule. Takve biljke obično ostavljamo nutricionističkoj znanosti, premda su svojim mehanizmima dio farmakognozije.
Čini se kako fitoterapiju nije potrebno definirati – to je primjena ljekovitih biljaka i tvari (molekula) ljekovitih biljaka u liječenju, što podrazumijeva i prevenciju, dijagnostiku, liječenje i ublažavanje simptoma. U bogatoj povijesti ljekovitih biljaka koja seže stotine tisuća godina u povijest ljudske vrste naizgled se ništa nije promijenilo. Međutim, promijenilo se puno toga. U povijesti, kao i danas, koristile su se brojne biljke uskog terapijskog prozora. To znači da je relativno malena razlika između djelotvorne (efikasne) doze i toksične doze. Primjer je velebilje (Atropa belladonna), koje pripada skupini biljaka koje su se koristile od doba Neandertalaca. Nećete ju naći kao čaj ili bezreceptne kapsule u ljekarnama i online trgovinama, jer bi, poznavajući suplementacijsku industriju i ljudski mentalitet, imali tisuće mrtvih ljudi. Ekstrakti ove biljke se masovno koriste, ali kao lijekovi pod kontrolom liječničke struke u vrlo jasnim dozama i s još jasnijim indikacijama.
Još od XX. stoljeća biljne tvari se razgraničeno koriste. Prve su biljke poput velebilja, mrazovca, naprstaka (Digitalis). Ne koriste se za samoliječenje i ne mogu se nabaviti bez recepta. To je i definicija fitoterapije još od XIX. stoljeća – sužena na korištenje relativno netoksičnih biljnih vrsta gdje pogreške u doziranju i odabiru u indikaciju ne predstavljaju preveliki rizik. Taj rizik uvijek postoji, ali je statistički znatno manji od biljaka poput mrazovca.
To je i razlog zašto je gradivo farmakognozije i lijekova iz biljnih izvora daleko veće od područja fitoterapije. Naravno, samo u Europi koristi se preko stotinu biljnih vrsta koje se koriste u samoliječenju i bez recepta, ali taj popis ima svoja limite. Niz lijekova iz biljnog izvora nalazi se u medicini i nisu u regulatornom, semantičkom i praktičnom aspektu dio fitoterapije.
Dugo godina sam mislio da je pojam aromaterapije jednak po cijelom svijetu. To je primjena eteričnih ulja u liječenju, ublažavanju, tretmanu ili prevenciji bolesti. Nakon dugo godina jedan razgovor s Robertom Tisserandom u Francuskoj doveo je u pitanje ovu sigurnost. Robert je pitao jednostavno pitanje: „Je li Gelomyrtol forte doista aromaterapija?“. Da podsjetim ukoliko ne znate – Gelomyrtol je biljni lijek za dišni sustav koji sadrži oralni oblik nekoliko eteričnih ulja. Doista, je li svaka primjena eteričnih ulja aromaterapija, ali je u sensu stricto, to samo utjecaj inhalacijske i lokalne primjene eteričnih ulja na čovjeka, prije svega u kontekstu raspoloženja?
Postavlja se i drugo važno pitanje. Eterična ulja su tek jedan od brojnih oblika ekstrakata biljaka. Kojim razlogom pravdamo postojanje ove discipline odvojene od primjene biljaka? Onda bismo imali i „tinkturoterapiju“, „superkritičnoterapiju“ i „infuzoterapiju“. Pitanje može zvučati heretički za ljubitelje aromaterapije, ali apsolutno ga valja postaviti s vremena na vrijeme kako bismo stavili sebe u realnu sliku svijeta ljekovitih biljaka. Odgovor i nije težak – postoji iz povijesnih i kulturoloških razloga, o čemu čitajte u povijesti aromaterapije.
Fitofarmacija je pojam koji voli moja farmaceutska struka. Naime, ljekovite biljke su i prostor samoliječenja, a brojni ljudi koji nisu medicinski djelatnici bave se ovim područjem. Izraz je skovan kako bi da određeni kredibilitet koji bi trebao upućivati da preporuka dolazi od stručne osobe koja bi prema svojem obrazovanju trebala znati i širi kontekst, od patofiziologije do mogućih interakcija s lijekovima. Fitofarmacija sugerira primjenu baziranu na dokazima. Premda nju znaju učiti i prakticirati nutricionisti i liječnici, naziv potječe od činjenice da su farmaceutski fakulteti jedni od posljednjih koji jasno integriraju kompetencije medicinskih predmeta s farmakognozijom i botanikom.