Prema The American Society of Pharmacognosy, farmakognozija je proučavanje fizičkih, kemijskih, biokemijskih i bioloških svojstava lijekova ljekovitih tvari ili potencijalnih lijekova prirodnog podrijetla, te istraživanje novih lijekova iz prirode. Farmakognozija je daleko širi termin od pojma ljekovitih biljaka, jer uključuje sve prirodne izvore, poput mikroorganizama arheja i bakterija, gljiva i životinja. Broj kemijskih spojeva iz biljaka je daleko, daleko manji od ukupnog broja svih spojeva drugih životnih oblika Zemlje.

Farmakognozija proučava i lijekove poput heparina i derivata heparina koji se dobivaju iz životinjskih izvora. Lijekovi iz ljudske krvi poput albumina i imunoglobulina su isto tako dio farmakognozije, premda se njihova klinička primjena uči i na drugim fakultetskim kolegijima. Inzulin iz animalnih izvora također je dio farmakognozije, baš kao i antibiotici eritromicin i gentamicin iz bakterija. Dominacija biljnih spojeva i biljnih droga u studijima farmakognozije na farmaceutskim fakultetima inercija je prošlosti koja je započela još davno s knjigom Lehrbuch der Materia Medica tiskane u Beču 1811. godine. Moderni udžbenici farmakognozije XXI. stoljeća polako ispravljaju tu grešku.

Gdje pripadaju spojevi koji se dobivaju kemijskim modifikacijama prirodnih spojeva? Primjeri su antibiotik azitromicin koji nastaje u nekoliko kemijskih koraka iz prirodnog eritromicina ili ivermektin, koji ne postoji u prirodi, već se dobiva kemijskom modifikacijom prirodnih avermektina. Neki i takve spojeve klasificiraju u farmakognoziju, neki u medicinsku kemiju, no takve rasprave nisu toliko bitne. Najbitnije da se negdje strukturirano uče.

Ljekovite biljke su sve biljke koje se mogu koristiti kao lijek. Ovu evidentno kružnu definiciju treba upotpuniti definicijom lijeka. Najviše volim definiciju FDA: bilo koja tvar priznata u farmakopejama, a koja je namijenjena dijagnostici, liječenju, ublažavanju, tretmanu ili prevenciji bolesti ili je namijenjena da mijenja strukturu ili funkciju tijela, a da nije hrana. Naizgled dosadna definicija neophodna je za razumijevanje farmakologije, a nerazumijevanje može voditi u manipulaciju i nepreciznost. Kako FDA isključuje hranu, postavlja se pitanje što je s biljkama koje se mogu koristiti kao hrana i lijek i nalaze se dualno definirane u zakonodavstvima Europske unije, poput sjemenki lana. Redovna konzumacija nekih biljaka statistički smanjuje rizik bolesti, poput brokule. Takve biljke obično ostavljamo nutricionističkoj znanosti, premda su svojim mehanizmima dio farmakognozije.

Čini se kako fitoterapiju nije potrebno definirati – to je primjena ljekovitih biljaka i tvari (molekula) ljekovitih biljaka u liječenju, što podrazumijeva i prevenciju, dijagnostiku, liječenje i ublažavanje simptoma. U bogatoj povijesti ljekovitih biljaka koja seže stotine tisuća godina u povijest ljudske vrste naizgled se ništa nije promijenilo. Međutim, promijenilo se puno toga. U povijesti, kao i danas, koristile su se brojne biljke uskog terapijskog prozora. To znači da je relativno malena razlika između djelotvorne (efikasne) doze i toksične doze. Primjer je velebilje (Atropa belladonna), koje pripada skupini biljaka koje su se koristile od doba Neandertalaca. Nećete ju naći kao čaj ili bezreceptne kapsule u ljekarnama i online trgovinama, jer bi, poznavajući suplementacijsku industriju i ljudski mentalitet, imali tisuće mrtvih ljudi. Ekstrakti ove biljke se masovno koriste, ali kao lijekovi pod kontrolom liječničke struke u vrlo jasnim dozama i s još jasnijim indikacijama.

Još od XX. stoljeća biljne tvari se razgraničeno koriste. Prve su biljke poput velebilja, mrazovca, naprstaka (Digitalis). Ne koriste se za samoliječenje i ne mogu se nabaviti bez recepta. To je i definicija fitoterapije još od XIX. stoljeća – sužena na korištenje relativno netoksičnih biljnih vrsta gdje pogreške u doziranju i odabiru u indikaciju ne predstavljaju preveliki rizik. Taj rizik uvijek postoji, ali je statistički znatno manji od biljaka poput mrazovca.

To je i razlog zašto je gradivo farmakognozije i lijekova iz biljnih izvora daleko veće od područja fitoterapije. Naravno, samo u Europi koristi se preko stotinu biljnih vrsta koje se koriste u samoliječenju i bez recepta, ali taj popis ima svoja limite. Niz lijekova iz biljnog izvora nalazi se u medicini i nisu u regulatornom, semantičkom i praktičnom aspektu dio fitoterapije.

Dugo godina sam mislio da je pojam aromaterapije jednak po cijelom svijetu. To je primjena eteričnih ulja u liječenju, ublažavanju, tretmanu ili prevenciji bolesti. Nakon dugo godina jedan razgovor s Robertom Tisserandom u Francuskoj doveo je u pitanje ovu sigurnost. Robert je pitao jednostavno pitanje: „Je li Gelomyrtol forte doista aromaterapija?“. Da podsjetim ukoliko ne znate – Gelomyrtol je biljni lijek za dišni sustav koji sadrži oralni oblik nekoliko eteričnih ulja. Doista, je li svaka primjena eteričnih ulja aromaterapija, ali je u sensu stricto, to samo utjecaj inhalacijske i lokalne primjene eteričnih ulja na čovjeka, prije svega u kontekstu raspoloženja?

Postavlja se i drugo važno pitanje. Eterična ulja su tek jedan od brojnih oblika ekstrakata biljaka. Kojim razlogom pravdamo postojanje ove discipline odvojene od primjene biljaka? Onda bismo imali i „tinkturoterapiju“, „superkritičnoterapiju“ i „infuzoterapiju“. Pitanje može zvučati heretički za ljubitelje aromaterapije, ali apsolutno ga valja postaviti s vremena na vrijeme kako bismo stavili sebe u realnu sliku svijeta ljekovitih biljaka. Odgovor i nije težak – postoji iz povijesnih i kulturoloških razloga, o čemu čitajte u povijesti aromaterapije.

Fitofarmacija je pojam koji voli moja farmaceutska struka. Naime, ljekovite biljke su i prostor samoliječenja, a brojni ljudi koji nisu medicinski djelatnici bave se ovim područjem. Izraz je skovan kako bi da određeni kredibilitet koji bi trebao upućivati da preporuka dolazi od stručne osobe koja bi prema svojem obrazovanju trebala znati i širi kontekst, od patofiziologije do mogućih interakcija s lijekovima. Fitofarmacija sugerira primjenu baziranu na dokazima. Premda nju znaju učiti i prakticirati nutricionisti i liječnici, naziv potječe od činjenice da su farmaceutski fakulteti jedni od posljednjih koji jasno integriraju kompetencije medicinskih predmeta s farmakognozijom i botanikom.

The post Definicije first appeared on PLANTAGEA.

U osvit prvog svjetskog rata u Parizu stvoreni su stihovi koji će obići planetu i neće stati do danas. Napisani su na španjolskom jeziku; autor José Padilla, rođeni Španjolac, koristio je usporedbu ptica vjesnika proljeća i mirisnih ljubičica koje dolaze u Madrid da, kao i ptice, navijeste buđenje prirode. Godine 1956. Dalida, pjevačica tužne sudbine, prepjevat će pjesmu na francuski jezik i neće se maknuti dva i pol mjeseca s prvog mjesta slušanosti, baš da navijesti film La Violetera, Prodavačica ljubičica. Film je došao u tadašnju Jugoslaviju, teta Vava mi je pričala da su ljudi plakali u kinu kao kiša, melodija pjesme je odjekivala po gradu. Bila su to neka druga vremena, oskudice je bilo koliko i nesretnih ljubavi i mnogi su se mogli poistovjetiti s osjećajem, izgubili smo taj osjeća u doba dostupne hrane i lako dostupnih Tinder susreta.

Rod ljubičica je kao i ljubav, lako prepoznatljiv no svakako ne i jednostavan, vrste se razlikuju u malim detaljima i njih skoro šest stotina simboliziraju ljubav svakog od nas, razlikuje se u malim detaljima. Nisu sve ljubičice mirisne i često čujem komentar kako „ljubičice više ne mirišu“, za razliku od ljubičica prije dosta godina. Možda je bolje reći kako smo našli vrstu koja ne miriše.

Za tako velik rod, puno toga moramo istražiti: oblik i boju cvijeta (vjenčića), izgled lapova i prije svega izgled listova. Rod se dijeli na više sekcija, a mirisna (mirisava) ljubica, Viola odorata L., Violaceae skriva se u sekciji Viola. Osim mirisom, mirisna ljubica pripada skupini ljubičica koja ima tupaste, a ne šiljaste lapove. Cvijet je ljubičast, a vrsta se potvrđuje izgledom lista. Mirisna ljubica ima okrugle listove koji su na vrhu tupasti, nikad šiljasti kao u mnogih drugih vrsta ljubičica. Sama je biljka dlakava što je jasno vidljivo na listovima. Stoga, za određivanje vrste treba fotografirati listove, samu bazu peteljke lista s mali listićima (palistićima), lapove i bočnu fotografiju cvijeta koliko i prednju stranu otvora vjenčića.

Kao u pjesmi, mirisava ljubičica je bila jedna od prvih vjesnika proljeća na ulazu u Kraljevu peć u blizini Dugopolja gdje se hladila još hladnim zimskim zrakom spilje i grijala toplim proljetnim suncem.

The post Mirisna (mirisava) ljubica – <em>Viola odorata</em> L. first appeared on PLANTAGEA.

Kao neobična jaja izrasla iz tople proljetne zemlje, spremna da se iz njih izvaljaju mali biljni feniksi; svake godine iznova, a nikad ne postanu dosadni. U tim zelenim proljetnim jajima toliko je priča da ne znaš kamo da kreneš, zakoračiš, pa se vratiš da istražiš druge priče, sve ti žao bude, pa nekako objediniš, jedva prihvatiš rukama.

Giovanni Antonio Scopoli rodio se davne 1732. godine u pokrajini Trentino, tada dio golemog austrougarskog carstva koji je obuhvaćalo dijelove današnje Italije i dijelove današnje Ukrajine. Kao i današnji stanovnici tog kraja, odgojen je kao dvojezičan dječak, s njemačkim i talijanskim jezicima kao materinjim. Vrlo brzo je naučio francuski, slovenski, ruski, engleski, mađarski i latinski zasluživši naziv jednog od prvih „paneuropejaca“. Bio je liječnik i prirodoslovac diplomiravši u Innsbrucku. Usprkos velikom znanju, bio je skroman. Odlazi u malenu slovensku Idriju gdje radi kao liječnik. Zovemo ga jednog od očeva slovenske flore, čovjekom koji nam je ostavio vrijedne zapise ne samo botaničkog već i entomološkog bogatstva naših dragih susjeda. Malo je ljudi svjesno kako se marljivo dopisivao se legendarnim Šveđaninom Linnaeusom. Upoznao ga je detaljno sa svojim botaničkim pronalascima i pomogao mu posredno obogatit ga za saznanja potrebna za veliki taksonomski red.

Njemu u čast, jedan maleni rod obitelji pomoćnica (Solanaceae), Scopolia, dobio je ime u njegovu čast, potpuno zasluženo. Scopolia carniolica Jacq. zove se bijeli bun ili kranjski bijeli bun. Carniolicus je kranjski, ime koje nalazimo i kod biljaka poput Potentilla carniolica A. Kern., kranjska petoprsta. Drugi naziv roda, aptovina, a kojeg nalazimo u djelu Flora Croatia, može zbuniti neiskusne jer se lako brka s aptovinom (aptikom) potpuno drugog roda i obitelji – Sambucus ebulus L.

Prema botaničkom ključu, rod se izdvaja sljedećim karakteristikama od drugih rodova obitelji Solanaceae gdje se nalazi velebilje, kužnjak, mandragora, ali i krumpir, rajčica i paprika. Prašnice su usporedne, cvjetovi su pojedinačni ili u malim nakupinama, biljka je zeljasta, stabljika bez trnja, glatka, plod je tobolac, a cvjetne stapke su dosta duge, preko 2 cm. Listovi su naizmjenični, neravne površine, obrnuto jajasti. Cvijet je prekrasan i podsjeća na pomalo na cvijet velebilja, ali je vjenčić vrlo zvonast, sjajan, vrlo kratkih režnjeva i upozoravajuće tamnoljubičaste boje. Raste i cvjeta relativno rano u proljeće, a nalazimo ga u brdskim područjima Hrvatske, pogotovo na Žumberku i Gorskom Kotaru gdje niče u bukovim šumama i njihovom rubu.

Biljka sadrži vrlo snažne alkaloide kao i velebilje i kužnjak. Jedan od njih vuče ime od biljke i dr. Scopolija – skopolamin. Oni su lijek i otrov, a granica lijeka i otrova za te je alkaloide vrlo uska, umijeće koje je farmakologija savladala početkom XX. stoljeća. Skopolamin u kombinaciji s morfijem koristio se u anesteziji da izazove Dämmerschlaf – „spavanje u sumrak“, gdje bi osoba imala iznimno smanjen osjećaj boli, ali bi zadržavala svijest. Dämmerschlaf je bio jedan od prvih uspješnih oblika poroda bez boli koji se zadržao dugo u XX. stoljeću, sve do pojave novih tehnika i lijekova.

Već krajem proljeća i početkom ljeta zeljaste biljke bijelog kranjskog buna požute i nestaju, nova generacija odlazi na počinak sve do novog proljeća. Na žumberačkim padinama vidjet ćete i ovo proljeće nova jaja koja izlaze iz zemlje. Kako bi rekao Forrest Gump, „Life is like a box of chocolates, you never know what you’re going to get“, biljke pričaju nepregledne priče o čovjeku i sebi samima, volim zastati, čuti ih i biti zahvalan. Hodaš i u toj velikoj kutiji priča, ne znaš katkad gdje da se okreneš, dođe ti da ih sve zagrliš, kad ne možeš rukama, a onda barem srcem.

The post Bijeli bun (kranjski bijeli bun) – <em>Scopolia carniolica</em> Jacq. first appeared on PLANTAGEA.

Rod divizmi (Verbascum) je povelik i prividno složen za određivanje vrsta. Jedina vrsta koja se lako ističe svojom bojom cvjetova je Verbascum phoeniceum L., ljubičasta divizma. No druge divizme mogu lako sličiti jedna na drugu žutim cvjetovima. Muku samo treba pretvoriti u čistu igru, a za tu igru vam je potreban ključ Flora Croatica 4 koji je neophodan svakom tko određuje vrste na terenu. Na jednom primjeru poigrajmo se vrstom s Kozjaka. U veljači već su se vidjeli listovi u rozeti, no samo na osnovu listova ne možemo razlikovati vrste. Trebalo je sačekati svibanj da procvjeta.

Prvo treba pogledati ima li u pazušcima više cvjetova ili samo jedan. Najveći broj vrsta ima više cvjetova u pazušcima, pa i u ovom slučaju. Za daljnju igru uzeo sam cvijet i izdvojio prašnike. Prašnici divizme mogu biti bubrežasti ili silazno prilegli (vidi sliku). Na taj način dijelimo rod na dva dijela. U prvoj skupini vrsta sve prašnice su bubrežaste, a u drugoj cvijet ima i bubrežaste i prilegle prašnice. Vrsta na slici ima oba tipa prašnika.

Nakon te igre, treba pogledati izgled listova. Listovi nekih vrsta divizme su nishodni. Što to znači? Nishodni list proraste na samu stabljiku odnosno „spušta se“ niz stabljiku. U ovom slučaju divizma ima jasno izražene nishodne listove. Potom ćemo pogledati tučak. Njuška tučka može biti glavičasta i tada bi to bila vrsta Verbascum thapsus, sitnocvjetna divizma. No, kod ove vrste njuška je nishodna (spušta se) niz vrat tučka. Tri vrste mogu imati ovakav tučak: Verbascum macrurum (baršunasta divizma), V. densiflorum (velecvjetna divizma) i V. niveum (snježnobijela divizma).

Za konačnu odluku treba opipati biljku i njene dlačice. Vrlo guste i na opip pomalo grube ima samo jedna vrsta: Verbascum macrurum Ten., baršunasta divizma.

Plantnet aplikacija je korisna i prilično precizna s nekim rodovima, ali ne može razlikovati tako sitne detalje kao što su tučci i prašnici, baš kao što je problematična usporedba dlačica na kameri. Uživajte u igrama.

The post Rod divizmi – <em>Verbascum </em> first appeared on PLANTAGEA.

Oči Vinodola morale su škiljiti, oko vidikovaca puhao je vjetar, zrak planina borio se sa zrakom mora, vjetar je okretao zeleno i srebrno, srebrno kao tek polirana ostavština obiteljskog escajga bidermajera i ampira. Na putu do vrha koji nosi dva imena, Trdinov i Sveta Gera, proljetni vjetar polijegao je travu, srebrnina je dobila slovenski miris janeževih upognjenaca. Vjetar s mora probao je poraziti Velebit, razbili su ga kameni prsti, rastočio se vjetar na tople rijeke, blistavo ulašteno srebro naličja listova na tren je posramilo sivilo stijena.

Pred puno, puno godina, srce su mi otela stabla i grmovi koji plešu najljepši tango s proljetnim vjetrovima, nema tog para koji će nadmašiti njihove odlučne korake, tango, to je dostojanstvo. Da vidimo, što je bilo danas; čovjek kojeg je shrvao kokain, neće mi to priznati ni da ga mučim, sve vidim, proziran je kao čaša; vidim trud žene da zakrpa krhotine što su ostale od supruga; čujem mucanje djevojke koja tek kreće u život, mislim si, tko će jednom zloupotrijebiti njenu krhkost; dođem doma i gledam ljude koji bi trebali biti gospoda, a samo su živuće utvare Nušićevih djela. Otvorim album, folder Sorbus, rod oskoruša, zapuše proljetni vjetar i svo srebro naličja listova rasprši mi se po sobi, Sorbus aria (L.) Crantz, brašnjava oskoruša, što ja znam, botaničari su vidjeli brašnom posipane listove, dlačice koje štite list od ćudljivog vremena, a ja vidim netom ulašteno srebro. Još samo večeras dopustit ću si da budem umoran od svijeta, sutra je novi dan. Nije zalud brašnjava oskoruša iz obitelji ruža koja liječi dušu, ljudi sebično traže ljekovitost od biljaka, a meni je dovoljno samo da mi je lakše kad se sjetim njenog plesa s vjetrom.

The post Brašnjava oskoruša – <em>Sorbus aria</em> (L.) Crantz first appeared on PLANTAGEA.

Teta Vava me poslala u voćaru, imao sam sedam godina. Voćara je bila mala trgovina s prastarim blagajnama koje su se mogle rukom stiskati u slučaju nestašice ili restrikcije struje koja je tada bila uobičajena. Ispred mene bio muškarac u svojim tridesetim, s tada dobrim autom kojeg je parkirao u blizini; susjeda koja je i u ono vrijeme redovito odlazila u crkvu; medicinska sestra bolnice iz susjedstva i major JNA u mirovini koji je skoro svakodnevno dolazio na pecanje riba na Kupu. Pravi presjek nekadašnjeg vremena. Ispred svih nas baka u crnom, povijena. Kupovala je „hruške“. Prodavačica je odvagala par „hrušaka“, baka je pružila ruku s kovanicama. Čini se da je tadašnja inflacija bila brža od bakine ruke. Nije bilo dovoljno novaca. Ni za dvije hruške.

Baka je prvo pokušala namoliti prodavačicu za hruške. Potom nas, ljude u redu. „Ima li ne’ko da mi da. Tako sam se htjela pred smrt najesti hrušaka.“ Ne znam, možda je tada odraslima to bilo neuvjerljivo i patetično. Major je imao kameno lice kao i blagajnica, sestra je nervozno cupkala i gledala u pravcu bolnice, vjernica je pognula glavu. „Hajde, žuri nam se bako“ rekao je tridesetogodišnjak. Brojao sam u rukama, imao sam više nego dovoljno novaca za te hruške, ali bilo mi je neugodno dati. Borio sam se sa sobom, što će ljudi reći da dripac daje novce. Baka je otišla i iskreno nikada je kasnije nisam sreo u susjedstvu. Borio sam se sa samim sobom i kada sam se vraćao kući. I sad, nakon 40 godina, neugodno se osjećam.

Naučio sam tada da je prilika da učiniš dobro djelo poput skliske ribe na brzacima, učas ti pobjegne iz ruku. Zgrabi priliku.

Rod Pyrus, kruška, ne treba poistovjećivati samo s običnom kruškom koju jedemo, Pyrus communis L. Razlikuje se od ostalih članica svog roda po daleko slađem i sočnom plodu. No, Pyrus communis nije jedina kruška. Kruške se razlikuju po par detalja. Ako su listovi vrlo široki, s postranim ograncima s trnjem, to je kruška Pyrus pyraster (L.) Burgsd., trnovita kruška, trnovača, koja se doduše u narodnim nazivima lako zamijeni s drugim vrstama.

Vrsta na slikama je Pyrus amygdaliformis Vill., divlja ili dugolisna kruška. Latinski, baš kao i romanski jezici nazivaju ovu krušku „bademu sličnoj“ zbog duguljastih listova, dugih više od 1,5 širine. Odrasli listovi nisu dlakavi, dok su kod vrste Pyrus nivalis Jacq., snježna kruška, odrasli listovi pustenastog naličja. Ako ste u dilemi između ove vrste kada su listovi mladi i pustenasti kod obje vrste, lako je razlikovati po trnju. Snježna kruška nema trnje.

Divlja kruška je jestiva, sušena ukusna u čaju.

Fotografije su podno Biokova, od ranog proljeća do ploda.

Zgrabi priliku. Inače se sjetiš bake iz voćare svaki put kad sretneš divlju krušku.

The post Divlja (dugolisna) kruška –  <em>Pyrus amygdaliformis</em> Vill. first appeared on PLANTAGEA.

Nazivi biljaka mogu biti vrlo opisni i uputiti nas da potražimo specifični detalj. U nas postoje dvije vrste roda končara, Filipendula iz obitelji ruža, Rosaceae. Jedna od njih je Filipendula vulgaris Moench, s puno narodnih naziva poput griželj, pripelj, zelje gripelj i liandra. Jedan od naziva je gomoljasta končara.

Na slikama možete vidjeti razlog tog imena i to je, uz list, vrlo jasno razlikuje od močvarne končare Filipendula ulmaria (L.) Maxim.

List mlade gomoljaste končare katkad ljudi pobrkaju s mladim stolisnikom. Slike pokazuju na istoj livadi faze razvoja tog lista.

The post Rod končara – <em>Filipendula</em> first appeared on PLANTAGEA.

Kad je ljepša – kad cvjeta ili nakon cvatnje?

Malena stasom dio je planinske flore Hrvatske i voli Velebit gdje je i uslikana. Osminica, osinica ili osmerolatični drijas izgleda vrlo krhko, no biljka osvaja hladni sjever uključujući i velike površine Grenlanda. Biljka je pogotovo bila uspješna u Europi na mjestima povlačenja ledenjaka gdje je bila jedna od prvih dominantnih vrsta. Danas na jugu raste do planina sjeverne Grčke. Osminica ima osam neobičnih latica za obitelj ruža iz koje dolazi, a ime je dobila osim po svojih osam latica i po Drijadama, vilama grčke mitologije. Dryas octopetala L.

The post Osminica – <em>Dryas octopetala</em> L. first appeared on PLANTAGEA.

Gali su koristili riječ abalo (avalo), jabuka, a kroz spajanje s germanskim nastat će jabučica, abaling. Okcitanski jezik približit će ga francuskom – amalenca, podijeliti s provansalskim amalenquièr. Malena jabučica otputovat će do grčkog jezika, μῆλον, melon, što isto znači jabuka baš kao i na staroirskom, ubull. Jedna biljka nas vodi kroz prastare zajedničke korijene premda sama gradi relativno plitki korijenski sustav.

Amelanchier ovalis Medik., Rosaceae je merala, preciznije jajolika merala, ali i božja ili petrovačka hruščica. Neko vrijeme botaničari su se loptali s njom, pa se selila iz roda gloga (Crataegus) do roda Aronia, sve dok nije našla svoj taksonomski mir s nizom drugih vrsta sjeverne polutke Zemlje.

Merala je grm koji može narasti 2-3 metra u visinu i jedna od vrsta koja ozbiljno konkurira drugom proljetnom cvijeću svojom bjelinom koja se vidi izdaleka, baš kao što u Dalmaciji se divimo cvjetovima badema. Linearno duguljaste do jajasto duguljaste latice odlika su roda merala. Listovi su obrnuto jajoliki ili eliptični, vunenasto dlakavog naličja. Cvijet je građen od 10-12 prašnika. U Francuskoj se u srednjem vijeku sadila u blizini samostana.

Plodovi su savršeno jestivi, slatkasto-kiseli i obično se skupljaju u kolovozu. Sliče na vrlo malene jabuke tamne boje. jajolika merala je samonikla biljka koju sretnete na Žumberku, Samoborskom gorju, Velebitu i Lici, pa sve do dalmatinskih brda. Fotografirana je na stazi kod Ptičjeg vrha.

Sresti meralu u proljeće praznik je za oči, treperavo bijelo, kao da je stotine bijelih leptira sletjelo na grm.

The post Jajolika merala – <em>Amelanchier ovalis</em> Medik. first appeared on PLANTAGEA.

Skupljalo se ono što se skupljati moglo i prodati. Nakon požara na Velebitu, sjećala se Marija, narasle su posvuda maline. Brali su maline ljudi noćima i danima da bi prodali u zadrugu. Skupljalo se velebilje, zvala ju je bunika, otkupljivala je davno industrija za lijekove. No jedna biljka je bila naporna. Bila je to žestika. Nije da žestike nije bilo, veliki su to grmovi i lako se bralo, ali poslije je trebalo tući grane da se skine kora, a prije toga je morala par mjeseci odstajati. Puno je to bilo posla za malo novaca, ali kora žestike se jednako koristila kao i kora krkavine i list sene– kao jaki laksativ kod zatvora.

Dugo je prošlo kako se žestika više ne sakuplja, skoro smo zaboravili njenu namjenu, ali treba pričati priče da se ne zaboravi. Manje se tu plašim zaborava medicinskog korištenja; žestika je opisana, njen sastav relativno dobro istražen i takve se informacije neće izgubiti. Ono što bi mogli izgubiti je priča o nekada teškom životu gdje se puno radilo za malo kruha.

Rhamnus alpina L. ssp. fallax (Boiss.) Maire et Petitm., Rhamnaceae je naša žestika, prekrasna biljka kojom obiluju naše planine vezan uz Liku i Gorski Kotar. Katkad bi ju nesmotreno pobrkali s biljkom Sorbus aria (L.) Crantz, Rosaceae, brašnjava oskoruša, no žestika ima uvijek sjajno naličje lista bez dlačica, dok je list brašnave oskoruše bijel i pustenast (dlakav).

Rod Rhamnus možemo podijeliti u dvije sekcije. U prvoj, gdje je žestika, listovi su izmjenični, a stabljike nemaju trnje, dok su u drugoj sekciji listovi skoro nasuprotni, a postoji veće ili manje trnje. Kora sadrži antrakinone, spojeve koji izazivaju proljev, pa se zbog toga i koristila kod zatvora. Plodovi su slatki i jestivi, premda je bolje ne pojesti ih previše. Biljka je grm koji može narasti preko tri metra i uvijek je upečatljiv.

Fotografirano na Velebitu i Pustom Polju.

The post Žestika – <em>Rhamnus alpina</em> L. ssp. <em>fallax</em> (Boiss.) Maire et Petitm. first appeared on PLANTAGEA.

Više od 50 rodova s preko 100 vrsta, složena obitelj krkavina (Rhamnaceae) grli nas od tropskih krajeva sve do umjerenih krajeva. Biljke su uglavnom drveća ili grmlja, od kojih neka znaju biti vrlo malena. Kod nas je priča relativno jednostavna. Pogledat ćemo palistiće – to su malene izrasline baze lista. Ako su palistići trnovi – radi se ili o rodu Paliurus (drača) ili Ziziphus (žižulja). Ako biljke nemaju palistiće pretvorene u trnje, radi se o rodovima Rhamnus ili Frangula.

Rod Paliurus se jasno razlikuje od žižulja po plodovima koji su okriljeni odnosni imaju male „klobuke“. Po tome svima upadaju u oči jer ostaju često i nakon zime. Plodovi žižulje su sočni, dok su zreli plodovi drače suhi.

U rodu Paliurus imamo samo jednu vrstu, Paliurus spina-christi Mill., crnu draču. Crna drača ima upečatljive zlatne cvjetove. Zeleni, nezreli plodovi su još uvije sočni i jestivi su. Mogu se kiseliti kao i kapari. Kako dozrijevaju postaju suhi i prepuni tanina. To očima vidimo po promjeni boje, prelazak iz zelene u smeđu vizualno označava puno više od akumulacije tanina, spojeva koji „stežu“. Oni nas uče o tanosomima.

U biljnim stanicama postoji više plastida. Plastidi su malena bića u bićima, baš kao i naši mitohondriji. Nastali su pradavnim ulaskom bakterija u veću stanicu eukariota. Vremenom su dva bića postala jedno; plastidi su izgubili većinu svog genetskog materijala, ali nas podsjećaju kako smo svi mi tek zoološki vrt i mozaik. Plastidi mogu biti bez boje, leukoplasti. Uglavnom su skladišta korisnih tvari. Proteinoplasti čuvaju rezerve proteina; amiloplasti skladište višak škroba kao energiju za crne dane, a elaioplasti čuvaju – biljna ulja te neka eterična ulja kao u citrusima.

Postoje i obojeni plastidi. Kada sunce obasja etioplast, nastat će zreli kloroplast, alkemijska tvornica bez koje bi život kakav poznajemo nestao. U kloroplastima se zbiva proces fotosinteze, stvaranja šećera pomoću energije svjetla. No, akumulacijom drugih tvari mogu nastati predivno obojeni kromoplasti. Kromoplasti daju boju mrkvi ili šipku, gomilajući karotene narančaste boje. Sve smo to znali više desetljeća.

No, pred manje od deset godina, 2013. godine, francuski i mađarski znanstvenici otkrili su posljednji enigmatični plastid. Kad zeleni kloroplast nagomila tanine, kloroplast će se raspasti na manje dijelove; okružit će se membranama i nastat će tanosomi. Tanosomi su malena tjelešca koja u biljnoj stanici nose tanine. Spektakularni nastanak tanosoma možete pratiti dozrijevanjem drače, za našu vrstu gladnu znanja, a ne samo ratova, još jedan motiv za divljenje. Tanosomi ne moraju gomilati samo tanine, oni mogu akumulirati i spojeve poput oligomernih proantocijanidina koji brusnici daju lijepu crvenu boju. Obilje tanina u plodovima drače diktira narodno korištenje za simptomatsko liječenje proljeva, slično listu maline ili kupine.

Sad kad sretnete običnu draču, mislim da ipak nećete moći pobjeći od pojma tanosoma.

The post Crna drača – <em>Paliurus spina-christi</em> Mill. first appeared on PLANTAGEA.

Evolucija cvjetova biljaka ponašala se poput pijanog bogataša ili kreativnog umjetnika s bezbroj ideja. Volim malene, pomalo kaotično razbarušene, a opet zavidno simetrične cvjetove. Ispod dalmatinskog Peruna Sunce je obasjalo pozornicu za kijačasti ili grozdasti katanac, parimudu ili divlju rigu. Ne treba brkati naziv riga s jestivim rodom Diplotaxis ili Eruca. Plinije Stariji tvrdi kao je ime nastalo od resedare, ublažiti, jer se jedna od njenih srodnica pojavljuje u oblozima za ozljede kože i kao čaj za smirenje, a nismo sigurni na koju je točno vrstu mislio (vjerojatno žuti katanac).

Ostalo nam je ime roda Reseda, R. phyteuma L., Resedaceae omiljena mi je vrsta tog relativno malenog roda. Šest, katkad pet lapova kao da tvori male prste koje drže vjenčić s laticama koje su duboko perastu usječene na male lancetaste segmente, i kaos i red u isto vrijeme. Lapovi sazrijevanjem rastu, a nakon oprašivanja plod je jednako intrigantan kao cvijet. To je tobolac jajasto-valjkastog oblika. Listovi drugih vrsta obično režnjasti ili perasto razdijeljeni, ali kijačasti katanac je odlučio imati više cjelovite listove, tek pokoji će imati dva do tri režnja.

Makro objektiv sam zavolio prvo iz nužde jer je teško fotografirati lijepi cvijet, no kasnije sam zavolio nalaziti na ekranu lijepe detalje koje nisam uočio niti u prirodi; izlet ne staje niti kada je završen.

Kijačasti katanac možete sresti duž naše obale i biljka voli narasti uz puteve i penje se po brdima, ljepotom da vam olakša hodanje.

The post Kijačasti katanac – <em>Reseda phyteuma</em> L. first appeared on PLANTAGEA.