Osnovni sastojci za spravljanje tonika

Vodeni ekstrakti/vodena faza

U doba interneta i finih mirišljavih rješenja,  hidrolati ili cvjetne vodice postale su sinonim za tonike. No, jesu li oni i jedina i osnovna sirovina? Ne. Vratimo li se u svijet naših baka, lako ćemo vidjeti da temeljne sirovine za izradu tonika mogu biti:

• macerati, infuzi i dekokti (čajevi) spravljeni od raznih vrsta ljekovitih biljaka (pogledajte općenito ekstrakciju)
• hidrolati ili cvjetne vodice
• esencijalne vode
• oligoelementi koji su poznati iz oligoterapije. U kozmetici se relativno rijetko koriste (na žalost), a to mogu biti zlato, srebro, bakar, mangan, germanij, platina, silicij, magnezij, kalcij i mnogi drugi.

Čajevi su na žalost zaboravljena kategorija i tu nepravdu probat ću sada ispraviti, ako ništa drugo onda iz poštivanja prema našim precima kojima je to bila jedina kozmetika. Tonici od macerata, infuza i dekokta spravljaju se uvijek svježi, svaki dan. Možda to može biti zamorno, ali imate jako dobar motiv – ovo su djelotvorni a iznimno jeftini tonici, kao idealni za našu državu koja je u krizi od dolaska slavenskih naroda na Balkan (što smo radili u stepama Azije se srećom nitko ne sjeća). Za razliku od njih, tonici od hidrolata i esencijalnih voda su stabilniji i više sliče na kozmetiku koju danas poznajemo.

Dodaci u tonicima

Glicerol/glicerin (INCI: GLYCERINE). Kompatibilan s COSMOS. Kada smo doznali za vodene ekstrakte kao temelja tonika, vrijeme je da upoznamo još jedan, gotovo redovni sastojak tonika. To je glicerol. Glicerol, sjetit ćete se, vrsta je alkohola koji se nalazi u sastavu masti i ulja, spojen s masnim kiselinama u triglicerid. To je gusta, viskozna potpuno prozirna tekućina koja konzistencijom podsjeća na med i bez ikakvog je mirisa. Glicerol (starijeg i krivog naziva glicerin koji se ipak održao u INCI nazivu), vrlo je drag sastojak kozmetike zbog više razloga. On je dobar humektans, odnosno daje koži vlažnost i mekoću, sam po sebi je gotovo protuupalan spoj, prirodna je tvar, potpuno metabolički iskoristiv, nije štetan i vrlo je jeftin. On uz sve poboljšava topivost nekih tvari u vodi, pa ćemo to svojstvo diskretno i iskoristiti. Dodaje se posvuda i mi ćemo ga toliko spominjati da će vam već izlaziti na nos, kako se to kaže u narodu. Osim u tonike, dodaje se u emulzijske sustave, gelove za tuširanje i šampone, maske i pilinge, gelove, uglavnom posvuda gdje se nalazi i voda kao dio kozmetike.  Ima i još jednu prednost: glicerol je vrlo slatkog okusa i stoga se dodaje i u paste za zube kao jedan od izvora slatkoće. Odmah da bude jasno, glicerol se dobiva iz:

• biljnih ulja (razgradnjom, odnosno saponifikacijom biljnih ulja),
• životinjskih masnoća, odnosno saponifikacijom masti (danas vrlo rijetko),
• kemijskom sintezom iz naftnih derivata.

Ne trebam naglašavati kako se u prirodnoj kozmetici koristi glicerol iz biljnih izvora i kao takav se deklarira. Biljni glicerol, srećom, i dominira na našem tržištu, no za svaki slučaj zatražite certifikat koji dokazuje da je dobiven iz biljnih ulja. Razlozi su jednostavni: vegani ne trpe prisustvo nečeg dobivenog žrtvovanjem životinja, a sintetski glicerol uvijek u sebi sadrži i ostatke spojeva iz procesa proizvodnje.

Ako je glicerol tako super, da li ga je dobro mazati po koži? Ne, naravno. Glicerol, naime, voli vodu odnosno navlači u sebe vodu. Koristite li ga čistog na koži, on će u biti izvući vodu iz kože i time samo pogoršati stvar. No, otopite li ga u maloj koncentraciji u vodi (odnosno hidrolatu ili nekom vodenom ekstraktu biljaka), on će “zadržati” dio vlažnosti u sebi i neće dopustiti da ta cijela voda samo ispari s kože, već da i prodre u kožu. I tu ostane bar neko vrijeme. Time koža postaje zdravija, vlažnija i mladolikija. Pazite – pretjerate li s količinom glicerola, javit će se pomalo neugodan osjećaj ljepljive kože, bilo da se radi o tonicima, gelovima ili kremama. Ja ga obično dodajem 0,5-4%, što je sasvim dovoljno za ugodan osjećaj vlažne i svježe kože, a vrlo razumna granica je i 2%, pa se nikada nećemo brinuti da smo stavili previše.

Glicerolni ekstrakti biljaka su vodeno-glicerolni ekstrakti: sadrže vodu i glicerol u kojima je bio potopljen biljni materijal i konzervirani su obično s eko-konzervansima. Može ih se dodati u širokom rasponu koncentracija, od 5-50%, s tim što se obično koriste u koncentraciji od 10-20%. Kod nas su samo povremeno dostupni ili su čak nedostupni, a najpoznatiji su primjerice ekstrakti krastavaca koji vlaže kožu i ekstrakti cvijeta crnog sljeza i poljskog maka koji smiruju kožu sklonu iritaciji. Kako su kompozitni (složeni), nikada nemaju svoj samostalni INCI naziv, već se deklariraju kao smjesa. Primjer je glicerolni ekstrakt lista vinove loze čiji je INCI sastav sljedeći: Aqua, Glycerin, Vitis vinifera rubra leaf, Sodium benzoate, Potassium sorbate, Citric acid.

PCA ili pirolidon-karboksilna kiselina, ili 5-oksoprolin, ili piroglutaminska kiselina postoji samo zato da kemičari pokažu koliko su kreativni u smišljanju paralelnih naziva. U međuvremenu, služi nam za mnoge druge zanimljive svrhe. Dolazi nam u formi dviju soli:

• natrij PCA ili natrijeva sol PCA (INCI: SODIUM PCA)
• kalij PCA ili kalijeva sol PCA (INCI: POTASSIUM PCA)

Obje soli kompatibilne su s COSMOS direktivom. PCA je prirodni spoj koji nastaje u koži iz aminokiseline glutamina, točnije njegovom ciklizacijom. Po svojoj strukturi ona pripada u skupinu kemijskih spojeva koje nazivamo laktami. PCA nastaje enzimski, ali i sponatno. Njena biološka funkcija je zadržavanje vode u koži (humektans). Ona je daleko bolji humektans od glicerola, dozvoljeni je dodatak u organskoj kozmetici i ima ECOCERT certifikat, premda se dobiva polusintetskim putem iz prirodnih izvora. U Europi ga proizvodi talijanska tvrtka Kalichem. Osim što je humektans, PCA je i prirodni antistatični spoj pa se rado dodaje u šampone, kako bi se spriječilo lako “elektriziranje” kose.

Za razliku od glicerola, natrij-PCA i kalij-PCA ne izazivaju osjećaj ljepljivosti. Komercijalno dolazi kao koncentrirana, bistra, prozirna, slabo viskozna otopina koje se uobičajeno dodaje u koncentracijama od 1-5%. Koristi se svugdje, od tonika, emulzijskih sustava, do gelova za tuširanje i šampona. Prava je šteta što se slabo koristi u kućnoj kozmetici, pa ćemo tu nepravdu probati ispraviti. Ponekad se dodaje i u emulzijske sustave (kreme i mlijeka), ali zna djelovati devastirajuće po stabilnost emulzija.

Alantoin (INCI: ALLANTOIN). Čak i ako niste stručnjaci, poznat vam je iz raznih kozmetičkih preparata, od šampona do krema. Neobično je gdje je otkriven – u plodnoj vodi krave. Nađen je u mnogim životinjskim vrstama, od puževa, odnosno sluzi puževa, pa sve do raznih sisavaca, ali ne u čovjeku i majmunima. Otuda i neke kozmetičke linije na bazi puževa! Alantoin je ksantin koji nastaje u životinjama, osim ljudima i majmunima, iz mokraćne kiseline (urata). Mi smo evolucijski izgubili sposobnost ragradnje urata i umjesto alantoina lučimo bubrezima upravo urate. Alantoin koji ima različita djelovanja (u nekih vrsta je i hormon), no ono koje nas najviše zanima je protuupalno djelovanje i poticanje zarastanja manjih oštećenja kože, blago keratolitičko djelovanje te općenito daje koži svježinu, kako to voli reći kozmetička industrija. U biljkama ga najviše ima u korijenu gaveza i jedan je od spojeva koji su odgovorni za ljekovito djelovanje ove biljke. Alantoin, kao bijela praškasta tvar bez mirisa, brzo se topi u vodi, pogotovo toploj, no ne može se otopiti u previsokoj koncentraciji – na sobnoj temperaturi topivost mu je 0,57g/100mL vode. Budući da je vrlo jakog djelovanja i relativno slabe topivosti, dodaje ga se u niskoj koncentraciji od 0,1-0,3% na masu tonika. To je otprilike količina na vrh noža suhog alantoina, koji se otopi u 100 mL hidrolata lagano zagrijanom u vodenoj kupelji. Alantoin je posve neškodljiv i jeftin. Stoga vam preporučujem njegovu upotrebu koja od sada više nije nikakva tajna kozmetičke industrije. Kao sirovina je obično kvalitetan, jer se njegova kvaliteta definira vrlo striktnim propisima farmakopeje. Teoretski, alantoin dobiven iz biljnih izvora je kompatibilan s COSMOS standardom, ali ne i onaj sintetski (koji je najčešći), te nikako onaj dobiven iz puževa. Ovu malu nesukladnost sintetskog alantoina praštamo mu zbog dobrih ljekovitih svojstava, a ionako je dio farmacije već desetljećima.

Dekspantenol (INCI: PANTHENOL) je provitamin B5, odnosno iz njega u organizmu nastaje vitamin B5, pantotenska kiselina. Pantotenska kiselina je sastavni dio koenzima A koji je neophodan u razgradnji i sintezi mnogih bioloških molekula, uključujući i lipide. Osim što ovaj provitamin i vitamin unosimo hranom, pantenol ima i zanimljiva kozmetička svojstva. Jedan od rijetkih u vodi topivih vitamina koji prodire kroz kožu. On je jedina tajna ljekovitosti brandova Bepanthen i Pantexol, ali i drugih poput Panten Pro-V (ovo pro-v stoji za naziv provitamin). Uz glicerol, dobar je ovlaživač kože (humektans), te potiče njenu regeneraciju. Dodaje ga se čak do 5% na masu tonika, no vrijedi isto pravilo kao i kod glicerola – ako ga ima previše javlja se osjećaj ljepljivosti. Stoga ga volim koristiti u koncentraciji od 2-4%, s tim što već i 4% može izazivati takav osjećaj ovisno od čovjeka i tipa kože. Osim u tonicima, dodaje se u emulzijske sustave (kreme i mlijeka), a koristan je i u šamponima jer štiti kosu i hrani vlasište. Dekspantenol je prava muka za vaganje, jer je potpuno prozirna masa gušća od meda i vrlo ljepljiva pa ćemo se morati naučiti kako ga odvagati sa što manje muke. Dobiva se sintetski i poznata je farmaceutska sirovina striktnog zahtjeva za kvalitetom, ali ga gotovo ne nalazite u ekološkoj kozmetici. Stoga ćemo s njim napraviti izuzetak, kao i s alantoinom, jer je doista dobar za kožu.

Niacinamid ili nikotinamid (INCI: NIACINAMIDE) također je vitamin topiv u vodi, amid vitamina B3 (niacina). Sastavni je dio koenzima koji sudjeluju u mnogim oksidacijama i redukcijama i neophodan je metabolizmu, odnosno u energetskoj biokemiji stanice. Ipak, samo djelovanja posljedica i nekih drugih djelovanja putem receptora. Koristi se u tonicima i kremama protiv akni, no njegova najbitnija upotreba je pomoć kod hiperpigmentacija kože nastalih raznim uzrocima, od hormonskih do onih nastalih zbog upalnih bolesti kože. Za razliku od svih drugih do sada nabrojenih sastojaka, ne koristi se olako za svakodnevnu kozmetiku, već se koristi ako za to ima potrebe. Vrlo se lako topi u vodi, a dodaje ga se od 1-5%. Za djelovanje na akne i hiperpigmentaciju ispitan je u koncentracijama od 4-5%.

Azeloglicin (INCI: POTASSIUM AZELOYL DIGLYCINATE) “najmlađi” je od svih nabrojenih sastojaka. Azeloglicin, kao što mu ime govori, u svojoj strukturi sadrži kemijski spoj azaleičnu kiselinu, odnosno azelatnu kiselinu. Azaleična kiselina klinički se koristi kod akni jer djeluje protiv bakterije koja učestvuje u procesu nastanka akni (Propionobacterium acnes) i kod nas se nalazi u lijeku Skinoren. Ipak, azaleična kiselina je lijek sa svojim nuspojavama te je tipična sirovina klasične farmaceutske industrije. Zato je talijanska tvrtka Sinerga razvila derivat azaleične kiseline spajajući je s dvije molekule aminokiseline glicina. Sam spoj je slabo iritativan i problematičan, a zadržao je ljekovito djelovanje kod akni. Istovremeno, azeloglicin djeluje i protiv hiperpigmentacija i tako je odličnog “dual” djelovanja koje može biti korisno kod hiperpigmentacija uzrokovanih aknama. Azeloglicin je jedan od mojih omiljenih sastojaka tonika za akne. Uobičajeno se koristi u koncentracijama od 5-10%, kod snažnije izraženih akni sugeriram 10% koncentraciju.

Sopholiance S/Bacti-pur (INCI: CANDIDA BOMBICOLA / GLUCOSE / METHYL RAPESEEDATE FERMENT (and) WATER). Nemojte da vas preplaši naziv Candida u INCI nazivu. Ovo nije patogena Candida albicans ili njene druge zločeste sestre. To je sasvim sigurna, Ecocert certificirana sirovina francuske tvrtke Soliance koje se dobiva fermentacijom uljane repice ovom gljivicom. U predkliničkim i kliničkim istraživanjima utvrđeno je da djeluje na Propionobacterium acnes,  bakteriju koja je jedan od faktora nastanka upalnih oblika akni. Smanjuje i produkciju sebuma, što je vrlo korisno kod masne kože. Osim kao kozmetičko sredstvo protiv akni, našao je svoje mjesto i kao prirodni dezodorans jer sprječava nastanak neugodnih mirisa zbog djelovanja bakterijske flore na koži, no istovremeno nije antiperspirant. O tome će još biti govora kasnije. Koristi se u dozi od 1-2%. Pazite da ne pretjerujete (kao i uvijek!), jer veća koncentracija može iritirati. Tonici spravljeni ovim sastojkom su obično opalescentni/mutni.

Aloe. Aloja je planetarno poznata biljka, sukulent koji nam potječe iz Afrike. Probajmo biti samo malo precizniji: iz aloe se dobivaju dva tipa ekstrakata. Jedan je bogat antrakinonima, odnosno antrakinonskim glikozidima. On se koristi kao simptomatski lijek za zatvor i njega ne koristimo u kozmetici. Stoga koristimo sok aloje, koji je bogat galaktomananima. On je humektans, ali i potiče regeneraciju kože i vrlo je popularan u raznim kozmetičkim formulacijama, od gelova za tuširanje, gelova do tonika i emulzijskih sustava. Aloe se dobiva iz više vrsta, stoga INCI ime ovisi o tome. Najčešći su ALOE BARBADENSIS LEAF JUICE i ALOE FEROX LEAF JUICE.  Sočni listovi aloje u središtu sadrže gelastu masu iz koje se cijedi gust, proziran sok.

Svjež sok aloe vjerojatno je najbolji od svih mogućih tonika za lice, i ne biste vjerovali, možete ga spraviti i sami. Pazite samo da koristite pravu aloju, širokih i sočnih listova. Vidio sam je često po vrtovima Dalmacije, gdje se uzgaja iz estetskih razloga, a ljudi vjerojatno i ne znaju da u svom vrtu imaju pravo malo zeleno blago za kožu. Postupak je vrlo jednostavan.

• otrgnite jedan veći list aloe i dobro operite,
• oštrim skalpelom izrežite kvadrat po površini lista,
• uz pomoć noža oljuštite debelu zaštitnu kutikulu (gornji pokrov lista),
• uz pomoć žlice izvadite mesnatu i sočnu, gelastu unutrašnjost lista,
• stavite na cjedilo i pritiskanjem uz pomoć žlice iscijedite skliski, gelasti sok.

Ovako pripremljen sok danas se više uglavnom ne radi u industriji. Kutikula se mora ukloniti kako bi se spriječilo da u soku ne bude previše antrakinona. Danas se u industrijskoj proizvodnji najčešće melje cijela biljka, a potom se ti spojevi odvajaju kemijskim postupcima. Stoga onaj stari, “kućni” način, zaista daje najkvalitetniji proizvod. Sok aloe lako se kvari pa ga možete konzervirati ekstraktom sjemenki grejpa, Geogard 211 ili Leucidalom Takav sok nanosi se čist na lice, dodaje se u tonike te u gelove za tuširanje i razne emulzijske sustave.

Ukoliko pak nemate aloju i ne mislite se gnjaviti s time, na tržištu vas, naravno, čeka gotovo rješenje. Aloe se prodaje kao:

• aloe 1:1. To znači da se razrjeđuje 1:1, odnosno na npr. ukupno 100mL/100g tonika dolazi 50mL/50g soka aloe 1:1.
• aloe 10:1. U ovom slučaju sok je koncentrat, pa se razrjeđuje 10 puta. Sam naziv je kemijski pomalo nekorektan, jer se sok razrjeđuje 9:1, odnosno ukupno 100mL tonika sadrži 10mL soka aloje 10:1. Ovo je najčešći komercijalni tip u Hrvatskoj.
• aloe 40:1. Sada već znate sami – ukupno 100mL tonika sadrži 4 mL soka aloje 40:1. Ovakav tip rjeđe se nađe na tržištu međutim dobar je i elegantan kad nam je potrebno da volumen aloje bude što manji, a da zadržimo djelovanje.
• aloe 200:1, uobičajen je u industriji, ali se kod nas teško nađe. To je toliko jaki koncentrat soka da se nalazi u obliku suhog praha koji se otapa u vodi. Na 100mL tonika dolazi 0,5 g praha aloje 200:1. Ovaj suhi prah i nosi drugačije INCI ime: ALOE BARBADENSIS LEAF JUICE POWDER i ALOE FEROX LEAF JUICE POWDER.

Sok aloje je i dosta klinički ispitan (regeneracija kože, atopijski dermatitis…). Budući da i košta, vrlo rijetko se olako dodaje u kvarljive tonike spravljene od vodenih ekstrakata (čajeva) biljaka, već se uglavnom dodaje u trajnije tonike spravljene od hidrolata i esencijalnih voda.

Gel crvenih algi (INCI: ALGAE EXTRACT). Alge stvaraju brojne složene molekule koji im omogućuju preživljavanje. Jedne od njih su sluzi kojima se štiti od potencijalnog isušivanja i ugroza okoliša. O njemu će daleko više biti rečeno u poglavlju o gelovima, za sada trebamo znati da se biotehnološki dobiva iz pacifičke vrste Ahnfeldtia concinna. Sirovina ima Ecocert certifikat, a u tonike se dodaje u manjim količinama radi funkcije vlaženja i zaštite kože. Budite vrlo umjereni, jer veće količine pretvaraju tonik u gel, teže se rasprši u sprejalici i može malo “zatezati” kožu.

O gelu crvene alge pogledajte i u poglavljima o gelovima i emulzijskim sustavima.

Konzervansi

Riječ konzervans nije popularna među poklonicima prirodnog, no oni su ipak često potrebni, što ćemo vidjeti kod emulzijskih sustava. Tada ćemo i detaljnije objasniti konzervanse. No ovdje ćemo upoznati nekoliko važnijih koji su prikladni za tonike.

Odmah ponavljam da tonike – čajeve ionako koristimo uvijek svježe. Da hoćemo koristiti vodene iscrpine biljaka, koje se nalaze na tržištu, morali bi ih višestruko filtirirati, stabilizirati kako osjetljive biološke molekule ne bi oksidirale, a istovremeno bi morali dodati i konzervans poput benzojeve kiseline kako ne bi došlo do kvarenja zbog rasta mikroorganizama, najčešće plijesni.

Veliko je pitanje da li tonike od hidrolata i esencijalnih voda treba konzervirati. Moje je iskustvo da obično ne treba – jednom kada ih spravimo za upotrebu, zna biti stabilan i mjesecima, pogotovo ako ih držimo na hladnom. Ipak, ako zamijetite da nastaje talog ili zamućenje, radi se o kontaminaciji i morat ćete takve tonike baciti. Kvarljivost tonika ovisi o vodenom dijelu – hidrolati i esencijalne vode koji sami imaju antibakterijsku aktivnost, poput timijana linalola ili čajevca, teže će se kvariti.

Pogledajte i konzervanse u poglavlju o emulzijskim sustavima..

Leucidal (INCI: LEUCONOSTOC/RADISH ROOT FERMENT FILTRATE). Leucidal je prirodni konzervans sukladan COSMOS načelima. Njegova antimikrobna aktivnost počiva djelomično na antimikrobnim peptidima koje luči mikroorganizam Leuconostoc kimchii tijekom fermentacije rotkve i kupusa. Stvorila ga je mala biotehnološka tvrtka Active Microtechnologies. To je vodeni ekstrakt bez mirisa i boje i idealan je za tonike. Neke tvrtke koje proizvode hidrolate koriste ga kao konzervans. Uobičajeno se dodaje u koncentracijama od 2-4%, s tim što je koncentracija od 2% dovoljna za dobru zaštitu tonika od kvarenja. Ne smije se zagrijavati na temperaturu veću od 70 °C jer postaje neaktivan i djeluje u pH području od 3-8, što je sasvim dovoljno širok raspon za većinu tonika, gelova za tuširanje i emulzijskih sustava. Uglavnom je dobavljiv u Hrvatskoj. Ipak,on sadrži salicilate, u dovoljno niskoj koncentraciji da ne šteti niti jednom tipu kože, ali se ne koristi kod ljudi koji su alergični na salicilate.

Leucidal SF. Nazivom i teoretskim postavkama, ovo je konzervans vrlo sličan Leucidalu,no biotehnološki je sasvim drugačijeg podrijetla. INCI naziv Leucidial SF je LACTOBACILLUS FERMENT što znači da su antimikrobni peptidi izolirani iz roda Lactobacillus, bakterije mliječno-kiselinskog vrenja. SF u nazivu znači “Salicylate Free”, što znači da ne sadrži salicilate. Premda tvrtka jasno navodi učinak protiv rasta gljivica, plijesni i bakterija, po mojem iskustvu ovo je slabiji konzervans. Nije dobavljiv u Hrvatskoj.

Tinosan SDC (INCI: CITRIC ACID (AND) SILVER CITRATE). Tinosan SDC je odsjaj stare farmacije u novom ruhu. Kompatiblan s COSMOS standardom, razvila ga je i proizvodi tvrtka Ciba (Novartis). Srebro se stoljećima koristi u njegi kože kao blagi antiseptik i kao sredstvo za poticanje regenracije kože. No najčešće se koristio srebrni nitrat koji je prilično nestabilan. Stoga je razvijen kelat iona srebra s limunskom kiselinom koji je daleko stabilniji. Srebro je kod nas bilo popularno kao svelijek, najčešće u obliku koloidnog srebra, katkad i upitne kvalitete. Ima farmaceutska industrija i svojih vrlina, a jedna od njih je svakako kontrola kvalitete, stoga je Tinosan uvijek reproducibilnog sastava. Njegova radna koncentracija je 0,1-0,3%. Moja je sugestija da se koristi u rasponu između 0,2-0,3%. Tinosan ne daje okus ni miris, no treba imati na umu da je srebro kao plemeniti metal sklono redukciji, odnosno iz kationa srebra nastaje elementarno srebro koje se može izlučiti po stijenkama posudice. Taj proces je uvelike ubrzan svjetlom, stoga takve tonike obavezno moramo čuvati u tamnim bočicama od stakla, odnosno u tipičnim farmaceutskim bočicama s uskim grlom. To će biti dovoljno da se ovaj proces znatno uspori. Svakako ga sugeriram kada želimo da konzervans ima i druge funkcije, primjerice kao blagi antiseptik u tonicima poslije brijanja ili za akne.