Prirodne molekule kao lijekovi – PLANTAGEA

Doprinos prirodnih spojeva medicini

PG — Mon, 25 Feb 2019 15:11:52 +0000

Izjava kako iz prirode dobivamo lijekove ili kako nas inspirira za nove lijekove može biti prazna. Srećom, postoje marljivi ljudi koji objavljuju vrlo opsežne statističke analize temeljem kojih takve izjave i dajemo.

Klasifikacija lijekova prema podrijetlu

Prije razvoja organske kemije, gotovo svi lijekovi bili su biljnog podrijetla. Razvitkom moderne znanosti, došlo je do razvoja drugih tipova lijekova. Raznovrsni pristupi stvaranja novih lijekova potaknuli su i sistematičan pristup analizi odakle i na koji način dobivamo nove lijekove.

Najpoznatiju analizu već redovito izdaju DJ Newman i GM Cragg i posljednju su objavili 2012. godine (Natural Products as Sources of New Drugs Over the 30 Years from 1981 to 2010; J. Nat. Prod. 2012, 75, 311-335). Oni su predložili sljedeću klasifikaciju podrijetla novih registriranih lijekova:

Biološki lijek je makromolekula nastala najčešće putem rekombinantne tehnologije, primjerice, protutijelo Adalimumab protiv tumor nekrozirajućeg fatkora alfa.
Prirodna molekula označava potpuno prirodnu molekulu koja je lijek, primjer je paklitaxel, antitumorski lijek iz pacifičke tise, koju proizvodi endosimbiotska gljivica Penicillium raistrickii.
Botanički prirodni lijek je tvar izolirana direktno iz biljnog organizma i proizvod je biljnog metabolizma. Zanimljivo, ovo je najnovija klasa u službenoj klasifikaciji izvora lijekova u uveden je u posljednjih pet godina. Primjer je lijek Desoris, stabilizirani vodeni ekstrakt biljke Argemone mexicana L., Papaveraceae, odobren za upotrebu kod psorijaze. Neke tipično biljne tvari poput artemizinina, svrstane su u klasu prirodnih molekula.
Prirodna modificirana molekula je kemijski modificirana prirodna molekula, a svrha kemijske modifikacije je poboljšanje svojstava lijeka. Primjer je vinorelbin (Navelbine), kemijski modificirana molekula iz vrste Cataranthus roseus.
Sintetska molekula dobivena je kao potpuno novi kemijski entitet dobiven kemijskom sintezom. Primjer je antitumorski lijek karboplatin.
Kod sintetske molekule/prirodnog farmakofora, molekula je stvorena kemijskom sintezom, ali dijelovi molekule posjeduju farmakofor prirodne molekule. Azacitidin je primjer sintetskog lijeka koji sadrži dijelove molekule (farmakofore) koji su prisutni u prirodnoj molekuli citidinu.
Kao što i naziv govori, kod sintetske molekule/mimike prirodne molekule, lijek oponaša priridnu molekulu. Camostat je lijek, inhibitor enzima serin proteaze, koji oponaša prirodnu molekulu.
Sintetska molekula/mimika prirodne molekule/prirodni farmakofor je kombinacija oponašanja prirodne molekule, a uz to sama molekula ima potpuno prirodni farmakofor. Bexarotene je primjer takvog lijeka koji djeluje na retinoid X receptor.
Vakcina je cjepivo.

Ukupna statistika podrijetla novih lijekova 1981-2010

Na dijagramu se vide postoci od ukupno 1355 lijekova registriranih u navedenom razdoblju, najmanji je postotak vakcina, što niti ne čudi s obzirom na sasvim drugačiju namjenu ove grupe lijekova. Zanimljivo je da prirodnih i prirodno modificiranih molekula ima gotovo isti postotak (26%) u odnosu na sintetske molekule (29%). 13% sintetskih lijekova u svojoj strukturi imaju prirodni farmakofor, što znači da je dio molekule odgovoran za biološko djelovanje prirodnog podrijetla. Ne čudi niti broj lijekova koji su mimika prirodnih molekula, jer je velik broj lijekova “oponašatelj” prirodnih tvari koja se veže za proteine. Bold slovima označen je ukupni broj lijekova po pojedinoj kategoriji.

Zanimljivo, u odnosu na članak objavljen 2007. godine, došlo je tek do neznatnih promjena u postocima, odnosno omjerima među pojedinim klasama.

Anti-infektivni lijekovi

Od samog početka istraživanja klasa lijekova kao što su antibiotici, istraživanje novih lijekova bilo je usmjereno prema prirodnim molekulama. Kao prirodne molekule, oni su i nastali u kompeticiji različitih mikroorganizama, gdje bi jedan mikroorganizam spriječio lokalni rast drugih. Stoga je slika kod njih drugačija od one u statistici svih lijekova. Čak 33% svih lijekova čine prirodne i prirodne modificirane molekule, u odnosu na 24,5% sintetskih molekula. Kao što je i za očekivati, vakcine ovdje imaju veći postotak u odnosu na udio kod ukupnih broja lijekova.

Antineoplasitici (protutumorski lijekovi)

Ova klasa lijekova ima vjerojatno najveći broj prirodnih molekula u odnosu na sve druge klase. 10% svih lijekova čine potpuno prirodne molekule i botanički lijekovi, a dodatnih 25% čine prirodno modificirane molekule. 20% svih lijekova u onkologiji dodatno u svojoj strukturi sadrži prirodni farmakofor.

Proizvodi mikroorganizama su najzanimljivija klasa prirodnih spojeva

Sami autori zaključuju kako je najzanimljivija domena prirodnih spojeva podrijetlom iz mikroorganizama, bakterija i gljivica. To pogotovo vrijedi za klasu prirodnih spojeva i prirodno modificiranih molekula. U domeni lijekova koji sadrže uglavnom jednu biološki aktivnu molekulu, prirodni će derivati, mahom mikrobnog podrijetla, i u budućnosti imati najveći primat, usprkos razvoja tzv. kombinatorijalne kemije i metoda sinteze koji omogućuju sintezu velikog broja sintetskih molekula. Oni će imati primat i u odnosu na biljne ljekovite spojeve.

Premda su prirodni spojevi i molekule inspirirane prirodnim spojevima još uvijek dominantne, u ovoj klasifikaciji gotovo da i nema molekula iz svima poznatih biljaka poput koprive, preslice, gloga, ginka, sikavice i sličnih lijekova. Većina biljaka korištenih u fitoterapiji ne sadrži jednu molekulu kao aktivni spoj, već više aktivnih spojeva koji (uglavnom) djeluju sinergijski. Novost u ovoj klasifikaciji, botanički lijek, sigurno će u budućim godinama doprinijeti kvalitetnijoj statističkoj analizi.

The post Doprinos prirodnih spojeva medicini first appeared on PLANTAGEA.

Lijekovi inspirirani prirodnim molekulama

PG — Mon, 25 Feb 2019 14:20:16 +0000

Vrlo veliki broj medicinskih djelatnika nije svjestan kako su mnoge, danas iznimno često propisivane klase lijekova, svoju inspiraciju pronašle u prirodnim spojevima. Statini, metformin, ACE inhibitori koji se koriste kod povišenog krvnog tlaka samo su jedni od onih na listi. Pjesnička izjava kako je priroda učiteljica koja inspirira dobila je svoj pragmatični oblik tablete. Poštujmo prirodu.

U istraživanju novih lijekova postoji nekoliko pristupa. Jedan od pristupa je izolacija prirodnih aktivnih spojeva iz živih organizama. Nakon potvrde njihove aktivnosti, takve molekule se kemijski modificiraju kako bi se dobio novi spoj, novi kemijski entitet, koji pokazuje čak i bolja svojstva od izvorne prirodne molekule.

Farmakofor

Farmakofor je dio biološki aktivne molekule koji je bitan za djelovanje same molekule. Jedna molekula može imati jedan ili više farmakofora, dok ostali dijelovi molekule mogu davati druga svojstva, poput manje toksičnosti, bolje apsorpcije, duljeg djelovanja i drugih farmakoloških karakteristika. U putevima istraživanja novih lijekova prirodne molekule mogu biti polazne, startne molekule. Nastale evolucijskom interakcijom, pokazuju neko zanimljivo biološko svojstvo. Nekoć, kada se puno lijekova istraživalo na eksperimentalnim životinjama (animalnim modelima), promatralo se djeluje li ispitana supstancija na neke biološke parametre, poput krvnog tlaka, šećera u krvi ili tumore. Danas, kada daleko bolje poznajemo biološke procese, supstancije ispitujemo najprije in vitro. Primjerice, inhibiraju li određeni enzim ili aktiviraju neki receptor. Utjecaj na takav određeni enzim ili receptor može biti povoljan u određenoj bolesti.

Kada utvrdimo da neka prirodna molekula pokazuje biološko djelovanje, kemičari (medicinski kemičari) sintezom sličnih molekula i njihovim biološkim ispitivanjima, utvrđuju koji su dijelovi molekule (farmakofori) presudni za djelovanje, te mogu li se kemijskim modifikacijama pojačati željeno djelovanje ili poboljšati neka druga svojstva kako bi se dobio što djelotvorniji lijek sa što manje nuspojava.

Lijekovi koji su prvobitno inspirirani prirodnim molekulama zorno pokazuju sinergiju evolucijskog kreiranja prirodnih molekula i isto tako kreativnim modifikacijama izvorne molekule, kako bi na kraju nastao novi lijek.

Slijedi nekoliko primjera takvih molekula i lijekova koji su danas planetarno poznati i svakodnevno propisivani.

Primjer 1: kininovac, kinin i klorokin

Kinin, jedan od prvih antimalarika, alkaloid je izoliran iz kininovca. Odigrao je važnu ulogu u kolonijalnoj ekspanziji europskih sila, jer je infekcija malarijom bila veliki problem Europljana u Južnoj Americi, Africi i Aziji. Danas ga piju milijuni ljudi – kao dio popularnih pića poput bitter lemona i tonika. Otkrićem strukture kinina, probala se sintetizirati “umjetna” varijanta kinina. Farmakofore u slučaju kinina predstavljaju:

plavo obojeni kinolin
crveno označena elektron-odvlačeća skupina (kisik)
zeleno obojani tercijarni dušik

U sintetskom klorokinu, kemičari su dodali klor umjesto kisika i drugačije smješteni tercijarni dušik (nije u kinuklidinskom prstenu kao kod kinina).Tako je nastao novi antimalarik – klorokin.

Primjer 2: kela, kelin, kromoglikat i amiodaron

Neki su lijekovi inspirirani prirodnim spojevima, a odabrani su na temelju poznavanja tradicionalne upotrebe ljekovite biljke. Primjer za to je kela (Ammi visnaga), koja se tradicionalno koristi za liječenje astme (kao i neke druge tzv. kumarinske droge), te za liječenje srčanih bolesti poput aritmija – dan danas se mogu nabaviti u nekim europskim zemljama standardizirani ekstrakti kele kao lijek za srce. Izolacijom prirodnih spojeva, pronađen je spoj kelin, a on cijeli kao farmakofor je poslužio za sintezu dva sasvim različita lijeka:

kromoglikat (lijeka za alergiju), koji je inhibitor degranulacije eozinofila i bazofila
amiodaron (antiaritmik), koji djeluje kao inhibitor Na⁺/K⁺ aktivirane ATP trifosfataze

Kao što se vidi, istraživanjem se uvidjelo da je određeni dio strukture kelina “više” odgovoran za antialergijsko djelovanje (obojeno crvenom bojom), te je taj dio strukture zadržan i u lijeku kromoglikatu koji je bio inspiriran kelinom. Za djelovanje na srčani ritam zadužen je drugačiji dio strukture u kelinu, označen zeleno, koji je “ugrađen” u amiodaron.

Primjer 3: ljekoviti orlovac, galegin i metformin

Metformin je sintetiziran još ranih dvadesetih godina XX stoljeća, no prvi put je ispitan na ljudima tek ranih pedestih godina zbog pretpostavljenih antivirusnih i protuupalnih svojstava. Takva svojstva mu nikada nisu sa sigurnošću dokazana, uz opasku kako ovaj spoj smanjuje šečer u krvi. Ta opaska prošla je neopaženo, no francuski dijabetolog Jean Sterne radio je ispitivanja na galeginu, prirodnom alkaloidu iz biljke ljekovitog orlovca (Galega officinalis) i koja je neko kratko vrijeme bila korištena kod dijabetesa tipa II. Kada je vidio strukturu metformina, uvudio je srodnost strukture s galeginom i inzistirao da se metformin počne klinički ispitivati. Tako je rođena klasa bigvanida koji su se zadržali u upotrebi do današnjeg dana. Crvenom bojom je označen farmakofor, bigvanid, te dimetilna skupina

Primjer 4: Penicillium citrinum i mevastatin, Aspergillus terreus i lovastatin i statini

Statini, lijekovi koji smanjuju kolesterol inhibicijom ključnog enzima 3-hidroksi-3-metil-glutaril-koenzim A-redultaze, su najprodavaniji i najpropisivaniji lijekovi ne samo u Hrvatskoj, već i u razvijenim zemljama. Japanski biokemičar Akira Endo je 1971. godine izolirao iz plijesni Penicillium citrinum spoj mevastatin. On je bio dobar inhibitor sinteze kolesterola, no imao je takav profil nuspojava da nikada nije mogao postati lijek. 1978 godine iz gljivice Aspergillus terreus izoliran je spoj lovastatin čiji je profil nuspojava bio dovoljno dobar da je bio odobren kao prvi lijek iz klase. Kasnijim sintetskim modifikacijama pronađeni su glavni farmakofori i srodne polusintetske ili sintetske molekule postaju novi lijekovi. Najbitniji farmakofori su:

žuto obojeni šesteročlani lakton (ili hidrolizirani lakton na alkohol i kielinu)
zeleno obojeni ciklički sustav (vrlo različit između prirodnih i sintetskih statina)
roza obojeni bočni ogranak. i-butilni ogranak prirodnih statina (tip I statini), zbog poboljšanja svojstava je zamijenjen p-fluoro-fenilom koji mu daje bolja biološka svojstva (tip II statini)

Vrlo male razlike u strukturi mogu značiti velike razlike u svojstvima. Razlika u jednom ugljikovom atomu između lovastatina i mevastatina znači veliku razliku u toksičnosti.

Primjer 5: otrov zmije Bothrops jararaca i ACE inhibitori

Brazilski znanstvenik Sergio Ferreira 1965. godine otkrio je spoj, peptid, iz otrova brazilske zmije, koji djeluje na važan regulacijski mehanizam krvnog tlaka – sustav bradikinina i angiotenzina. Prvotni spoj, teprotid, bio bi dobar lijek, ali njegova veličina ga je činila posve neprikladnim za oralnu upotrebu. Sintetizirano je puno kraćih oblika navedene molekule, sve dok nije utvrđen osnovni farmakofor, koji je začudo bio relativni malen fragment osnovne molekule, peteročlani ciklički sustav s tercijarnim dušikom i okružen s dvije karbonilne skupine (obojeni žuto). Rođena je nova sintetska klasa lijekova – inhibitora angiotenzin-konvertirajućeg enzima (ACE). Oni snažno spuštaju krvni tlak, i uz statine, jedni su od najprodavanijih lijekova današnjice.

The post Lijekovi inspirirani prirodnim molekulama first appeared on PLANTAGEA.

Lijekovi – prirodne molekule

PG — Mon, 25 Feb 2019 13:56:21 +0000

Ima prirodnih molekula koje su toliko dobro evolucijski kreirane da im ne treba ljudska intervencija. Nobelova nagrada 2015. godine za otkriće artemizinina naklon je katkad bahate moderne medicine starim znanjima čiji je put bio katkad i ismijavan. Danas su skriveni u modernim lijekovima, ali njihovog botaničkog podrijetla moramo biti oštro svjesni.

Neki lijekovi potpuno su prirodne molekule, izolirane iz biljaka ili mikroorganizama. Njihova farmakološka svojstva su takva da nije bilo potrebno uvoditi dodatne kemijske modifikacije molekula. Oni se i danas dobivaju izolacijom iz prirodnih sirovina. Zanimljivo, neki od njih su jakog djelovanja – mikrobiološki ili biljni otrovi. Ovdje možete naći kratku priču o nekoliko značajnih prirodnih lijekova koji i danas obilježavaju medicinu, a ponekad čine glavnu okosnicu u nekim grupama lijekova, kao što su imunosupresivi.

Primjer 1: Artemizinin – prirodni antimalarik

Artemizinin je neobičan spoj iz klase cikličkih peroksida, izoliran iz biljke Artemisia annua koja je samonikla na sjevernoj polutki. Artemisia annua nije novi lijek, pisani trag o njegovoj upotrebi datira još i 4. stoljeća n.e., a vjerojatno se koristi puno duže.

U knjizi Priručnik recepata u urgentnoj medicini (肘后备急方), autor Ge Hong ga eksplicitno preporučuje za liječenje malarije. Počeli su ga razvijati znanstvenici kineske vojske 60-tih godina XX stoljeća, no sve do kasnih 70-tih lijek je bio gotovo nepoznat. Smatra se da je vijetnamski rat uvelike ubrzao razvoj ovog lijeka. Artemizinin je postao prikladan za izolaciju nakon što je 1600 godina star način ekstrakcije vodom zamijenjen ekstrakcijom artemizinina dietil-eterom 1971. godine. Kada je njegova struktura i djelovanje objavljena 1979. godine, na zapadu je dočekana sa skepsom, jer se smatralo da peroksid artemizinin ne može biti dovoljno stabilan za proizvodnju oralnog lijeka. Do tada su Kinezi već klinički ispitali lijek. Tek krajem stoljeća će biti opsežnije klinički ispitan i na zapadu, a jedan je od rijetkih u vodi topivih antimalaričnih lijekova i koristi se i kao intravenski lijek. Artemizinin se koristi u kombinaciji s drugim animalaricima kako bi se spriječio razvoj rezistencije. 2006. godine WHO je uvrstio artemizinin kao jedan od lijekova izbora za malariju, te je time prekinuta 150 godina stara dominacija lijekova baziranih na strukturi drugog planetarno poznatog prirodnog antimalarika – kinina. Artemizinin je jedan od najuspješnijih lijekova za liječenje Plasmodium falciparum izazvane malarije.

Do otkrića artemizinina, askaridol iz eteričnih ulja biljaka mirisna loboda (Dysphania ambrosioides) i boldo (Peumus boldus) bio je jedan od rijetkih izoliranih stabilnih peroksida. Sve do recentnih vremena, askaridol je bio lijek protiv intestinalnih parazita, no zamijenili su ga lijekovi koji pokazuju bolji profil nuspojava.

Iznimno nam je svima drago da je otkriće artemizinina 2015. godine nagrađeno Nobelovom nagradom.

Primjer 2: Tubokurarin– od kemijskog oružja za lov do lijeka

Stoljećima je lokalno stanovništvo amazonske prašume koristilo pravo kemijsko oružje u lovu. Iz lijana Chondrodendron tomentosum dobivali su sok (kurare). Riječ kurare doslovce znači “otrov za strijele”. Kurare jest otrov – on paralizira voljne mišiće inhibicijom acetil-kolinskih receptora.

Otrov unesen u tijelo žrtve strelicom izazvao bi paralizu i uvelike olakšao lov. Ostaje pitanje – zbog čega samo lovci nisu bili otrovani? Odgovor leži u samoj strukturi tubokurarina – tzv kvarterni dušikovi atomi sprečavaju efikasnu apsorpciju otrova, te bi meso bilo posve sigurno za prehranu. Kada su španjolski konkvistadori osvojili većio dio Južne Amerike, tubokurarin je postao poznat i u Europi. Prevozio se u tubama, zbog sigurnosti sadržaja, a otuda i naziv tubokurarin. Francuski je fiziolog Claude Bernard 1848. godine dokazao kako djeluje samo ako se daje u obliku injekcija i zaobilazi probavni sustav, te ustvrdio kako djeluje na neuromuskularnu vezu. 1850. godine George Harley dokazuje njegovu djelotvornost kao miorelaksanta kod trovanja strihninom i tetanusa, budući da u tim bolestima dolazi do nekontroliranih grčenja voljnih mišića. No, trebat će pričekati još skoro jedno stoljeće dok Wintersteiner i Duthcer 1935. godine ne izoliraju d-tubokurarin kao aktivnu tvar otrova kurare. Glavno značenje tubokurarina ipak prepoznajemo kroz anesteziju. Usprkos prethodnim pokušajima korištenja kod operacija, kanadski liječnici Harold Grifith i Enid Johnson prvi su 1942. godine koristili tubokurarin kod operacije slijepog crijeva. Sve do tada, jedan od velikih problema u kirurgiji je bila potreba za korištenjem miorelaksansa, a opuštanje mišića se probalo postizati povećanjem doze anestetika, s katkad fatalnim posljedicama. Tubokurarin je bio jedan od velikih proboja u modernoj anesteziologiji, i premda su ga tijekom vremena zamijenili drugi lijekovi, još uvijek je odobren i registriran u SAD-u za istu upotrebu kao i prije 70 godina.

Primjer 3: Mak, opij i alkaloidi maka

Upotreba maka (Papaver somniferum) u medicini ima tradiciju od nekoliko tisuća godina. Korišten je u razne svrhe, no njegova primjena u simptomatskom liječenju boli ostaje jednako aktualna kao i u samom početku. Sok maka, lachryma papaveris, odnosno suze maka ili opij (opium), prije svega je poznat kao zabranjena droga iz koje se dobiva i heroin. No, doprinos maka medicini je puno više od ilegalne trgovine i sredstva zloupotrebe. Opij se dobiva zarezivanjem sjemenih vrećica nezrelog maka, i to čak nekoliko vrsta (osim P. somniferum, i P. orientale i P. bracteatum). Zarezivanjem izlazi sok (lateks) koji se skuplja i prerađuje. Opij sadrži cijeli niz ljekovitih spojeva alkaloida. Njegovo značenje je toliko bitno da je dovelo čak do Opijumskih ratova, naizgled izazvanog kineskom zabranom korištenja opija kao droge, a u biti pokrenutog zbog kolonijalnih pretenzija velikih sila. Opij je u farmaciji bio dugo poznat kao laudanum (laudare = hvaliti, slaviti), ali i kao elixir paregoricum (olakšavatelj boli). Nesvjesni nuspojava i opasnosti navikavanja (ovisnosti), bio je popularan cijeli niz godina. Zasebni spojevi izolirani su mahom u XIX stoljeću. Njemački farmaceut Friedrich Sertürner 1804. godine izolirao je morfin, francuski kemičar Pierre Robiquet izolirao je čak dva spoja, 1817. godine noskapin, a 1832 godine kodein. Papaverin 1848. pronalazi Georg Merck (osnivač poznate kompanije Merck).

The post Lijekovi – prirodne molekule first appeared on PLANTAGEA.

Prirodne molekule kao lijekovi

PG — Mon, 25 Feb 2019 13:34:08 +0000

Moderni razvoj lijekova jedva da je star jedno stoljeće. Bez obzira na metode moderne sintetske kemije, priroda ima adut koji nikada nećemo moći dostići – milijuni godina evolucije. Prirodni spojevi, nastali kao nužda u ekološko-metaboličkim ratovima organizama odjednom ulaze u novu žižu. Od proučavanja etnobotanike zabačenih plemena do izolacije spojeva egzotičnih morskih organizama – cijela planeta jedna je velika tvornica lijekova. A još nismo ni zagrebali po površini.

Priroda je izvor raznovrsnosti kemijskih spojeva

Danas se na fitoterapiju gleda kao opsolentnu, zastarjelu i kao nešto što je moderna medicina ostavila iza sebe. Nema sumnje da moderna farmakologija posjeduje daleko moćniju, efikasniju i raznovrsniju zbirku lijekova nego prije stotinu ili tisuću godina. Ipak, treba biti u svemu detaljan pa vidjeti odakle to crpimo nove spojeve, odnosno nove lijekove. Većina antidijabetika, nesteroidnih protuupalnih lijekova, antibiotika, lijekova koji djeluju na srce, protutumorskih lijekova, pa čak i planetarno poznatih lijekova poput statina, potječu iz prirode ili su inspirirane prirodnim molekulama. Dakle, ovdje ne mislimo na klasične biljne lijekove poput sikavice ili ginka, već na uobičajene lijekove u ljekarnama i bolnicama.

Zašto prirodni spojevi

Mnogi autori danas naglašavaju kako su prirodni kemijski spojevi nastali u evolucijskoj interakciji. Drugim riječima, priroda je imala milijune godine vremena kreirati razne spojeve za razne potrebe, od toga da su hrana, poticaj, sredsvo za komunikaciju i utjecaj na druge vrste, pa i otrov. Moderna sintetska kemija imala je tek oko jednog stoljeća napraviti sve ono za što je priroda imala daleko više vremena. Dva su glavna razloga zašto farmaceutsko istraživanje i farmaceutska industrija posežu u prirodne spojeve:

1. Jer priroda napravi sintezu iznimno kompliciranih molekula, čija bi proizvodnja čisto sintetskim postupcima bila vrlo skupa. Tipični primjeri za to su neki antibiotici i antineoplastici, a na slici je prikazan paklitaksel, koji ima iznimno složenu strukturu i njegova totalna sinteza kao lijeka bila bi vrlo skupa. Prirodni put sinteze uključuje enzimske procese koji su efikasniji od sintetskih procesa.

2. Jer je priroda imala puno vremena za dizajn npr. idealan antibiotik, za koji mi jednostavno nemamo vremena. To pogotovo vrijedi za velike molekule složene srukture koje nose veliku tzv. kemijsku informaciju. Najbolji takav primjer je antibiotik eritromicin, antibiotik izoliran iz bakterije Saccharopolyspora erythraea.

The post Prirodne molekule kao lijekovi first appeared on PLANTAGEA.