Zbirka tekstova – PLANTAGEA

Stres i hormoni nadbubrežne žlijezde

PG — Wed, 06 May 2020 08:43:36 +0000

Stres, stres i samo stres. Često posežemo za tom čarobnom riječi kada ne znamo objasniti organske uzroke nekih bolesti. I koliko god da se stres činio kao floskula, on nije ništa drugo nego redovni pratitelj života. Stres nije samo pojam psiholoških manifestacija nego je jasno vezan za razne fiziološke promjene u tijelu. Cilj stresa kao fiziološke pojave nije negativan per se. On ima cilj akutno i kronično prilagoditi tijelo i psihu zahtjevnijim okolnostima života i u pozitivnom smislu nam omogućuje optimalnu reakciju na te okolnosti. Najčešće nas takve okolnosti potencijalno ugrožavaju.

Glavna funkcija stresa je povećanje spremnosti organizma. Adrenalin i noradrenalin kao neurotransmiteri imaju više funkcija. Stvaraju ih živčani sustav i srž nadbubrežne žlijezde. Oba su efektori akutnog stresa što znači da se aktiviraju u brzoj prilagodbi na uzrok stresa. Njihova glavna funkcija je potpuno jasna: omogućiti da se efikasnije borimo ili pobjegnemo, ovisno o procjeni vlastitih sposobnosti. Povećavaju broj otkucaja srca, opuštaju bronhalnu muskulaturu i povećavaju izmjenu plinova u krvi, što nam omogućuje vrlo snažnu mišićnu aktivnost. Pojačavaju kontrakcije voljnih mišića što nam i daje veću fizičku snagu, a izazivaju i vazokonstrikciju u periferiji što nam omogućuje da se smanji potencijalni gubitak krvi. U jetri stimuliraju glikogenolizu, a veća količina oslobođene glukoze omogućuju bolju funkciju mišića i stvaranje energije. Isto tako, budnost mozga postaje pojačana te fokusirana na potencijalnu akciju.

Kao što se vidi, adrenalin i noradrenalin imaju važnu funkciju u doslovnom spašavanju života. Ipak, većina današnjeg stresa nije izazvana direktnim spašavanjem fizičke egzistencije, ali je prototipni odgovor uvijek isti. Zbog toga dolazi do opetovanog cikličkog rasta ta dva transmitera. Uskoro nastaje faza adaptacije na kontinuirane „izboje“ adrenalina i noradrenalina.

Noradrenalin izaziva aktivaciju osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. U hipotalamusu, pod utjecajem efektora akutnog stresa, stvara se CRH (corticotropin releasing factor, faktor koji oslobađa kortikotropin). CRH u prednjem režnju hipofize izaziva povećano lučenje ACTH (adrenokortikotropni hormon). ACTH se oslobađa u krv i stimulira lučenje glavnog ljudskog kortikosteroida – kortizola. Prva faza povećanja CRH obično je praćena povećanjem pažnje, smanjenjem gladi i povećanjem tjeskobnog raspoloženja, faktora koji nam mogu aktivno pomoći kod akutnog „bori se ili bježi“ odgovora.

Što čini kortizol? U početnoj fazi stresa podiže razinu glukoze u krvi i aktivnost živčanog sustava kako bismo se bolje suočili s ugrozom iz okoliša. Stres je u životinjama često fizičke prirode praćen ozljedama i aktivacijom imunološkog odgovora. Kortizol je evolucijski osmišljen da unaprijed utiša takav scenarij. Kroz današnji internet i društvene mreže širi se termin „kortizolofobije“, straha od povišenog kortizola. Kortizol ionako pokazuje prirodni dnevni ritam, raste u jutarnjim satima i bez njega naša fiziologija ne može funkcionirati.

Prolongirani stres ostavlja svoje posljedice. Nastaju zbog disbalansa razina kortizola i DHEA, dehidroepiandrosterona. Njihov disbalans, povećani omjer kortizola, dovodi do negativnih efekata na živčani sustav – povećava dopaminske D1 receptore, smanjuje dostupnost aminokiselina iz kojih mozak stvara glasnike, neurotransmitere, dopamin i serotonin. S druge strane, DHEA se suprotstavlja (antagonizira) negativnim učincima kortizola u stresu.

Postoji teorija kako nakon dužeg perioda sa stresom dolazi do iscrpljivanja nadbubrežne žlijezde i smanjenje razine kortizola, što može izazvati stanje kroničnog umora i „burn out“ sindrom. U engleskom jeziku ovo je poznato pod nazivom „adrenal fatigue“. No, koliko je „adrenal fatigue“ realan? Može se pratiti nizom parametara: kortizol pri buđenju, kortizol koji se mjeri unutar 30 minuta nakon buđenja, te uobičajeni jutarnji kortizol koji se mjeri u fiksno vrijeme ujutro, primjerice u 8 sati ujutro. Studije nude vrlo različite rezultate. Primjerice, kod burn-out-a, jutarnji kortizol nije bio povišen u odnosu na kontrolnu skupinu u osam studija, bio je smanjen u jednoj studiji, a povišen u tri studije. Rezultati su šaroliki i s drugim parametrima, a slične rezultate opažamo i kod kroničnog umora. To govori kako eventualni pad kortizola je vrlo individualna kategorija. Vrlo je vjerojatno da u jednoj osobi on može varirati unutar perioda. Ne možemo presjeći oštru liniju.

Stoga treba uvijek poraditi na prevenciji i za to ćemo potražiti pomoć i psihoterapije i tjelesne aktivnosti ili načina opuštanja koji vama odgovara.

Već smo upoznali ružičasti žednjak, njegovu monografiju pogledajte na poveznici.

Dodatna literatura:
BMC Endocr Disord. 2016 Aug 24;16(1):48.
Horm Behav. 2017 Mar; 89:69-85.

The post Stres i hormoni nadbubrežne žlijezde first appeared on PLANTAGEA.

Dezinficijensi i dezinfekcija

PG — Tue, 28 Apr 2020 13:18:03 +0000

Dezinficijensi su tvari koje služe za smanjenje broja mikroorganizama s površina. Te površine mogu biti predmeti, radne površine, ali i površine ljudskog tijela. Oni mogu smanjiti rizik infekcije doticanjem površina ili dijelova tijela kojim prenosimo infekciju, najčešće rukama. Na tim površinama oni mogu završiti tjelesnim izlučevinama (urin, feces), te kapljicama iz dišnog sustava koje padnu na tu površinu. Naučimo, ili ponovimo, neke važnije dezinficijense.

U svjetlu SARS-CoV-2 virusa ponovimo činjenicu kako on pripada grupi virusa s ovojnicom. Takvi virusi mogu biti osjetljiviji na dezinficijense – što je dobra vijest. Loša je vijest što on preživljava na površinama nekoliko dana, što unosi potrebu za njihovim čišćenjem. Ponovimo nešto bitno – korištenje dezinficijensa smanjujemo rizik prijenosa ali ne može onemogućiti kapljični prijenos. Stoga ostaju preporuke nadležnih službi koje redovno čujete preko medija, uključujući i striktne mjere samoizolacije ako su propisane.

Najbitnije poruke za vas koji ne volite čitati veće članke:

Deterdženti (gelovi za pranje ruku tijela, šamponi, sindeti i sapuni) su obavezni. Pročitajte ispod kako se peru ruke. Taj dio higijene smanjuje rizike.
Postoji niz dezinficijensa. Već je i običan 70% etanol („alkohol“ iz ljekarni) sasvim dobar. Postoje i druge varijante koje uz alkohol etanol ili umjesto njega sadrže druge dezinficijense. Pročitajte u tekstu kakvi sve postoje.
Dezinficirati dijelove odjeće i obuće koji dolaze u kontakt – đonovi cipela, rukavi jakne, kao i površine (poput hodnika) za što na raspolaganju imamo razna sredstva koja možete pročitati dalje i tekstu.

Deterdženti

Krenimo najprije s nečim banalnim. Sredstva za čišćenje koja se pjene. Namjerno izbjegavam naziv „sapun“. Sapuni su kalijeva ili natrijeva sol masnih kiselina koji se dobiju kemijskom reakcijom natrijeve ili kalijeve lužine s mastima i uljima. No, većina sredstava za higijenu nisu sapuni, pogotovo tekuća sredstva i šamponi. Velika većina njih sadrži natrij lauret sulfat, te u manjoj mjeri natrij lauril sulfat i to nisu sapuni po kemijskoj definiciji. Svi ulaze u skupinu tenzida, tvari koje smanjuju površinsku napetost vode. Ono emulgiraju masne čestice i tako čiste. Zato ih i koristimo za osobnu higijenu. Virusi s ovojnicom su prilično osjetljivi na takva sredstva, primjerice, natrij lauret sulfat može „ubiti“ virus gripe. To radi jer je ovojnica takvih virusa osjetljiva na deterdžent – doslovce ih takva sredstva razore. Dio virusa jednostavno „ode“ samim efektom čišćenja. Imamo sreće jer za razliku od virusa mnoge bakterije mogu biti otporne na deterdžente.

Nedavno se dijelila lažna vijest kako samo pravi sapuni to rade no to nije jednostavno istina. Dapače, više su ispitani sulfatni tenzidi (deterdženti) poput već spomenutog natrij lauret sulfata. Stoga, koristite njih. Vrlo važna opaska: ako koristite „organske“ šampone ili tekuće sapune koji nemaju sulfatne deterdžente (tenzide) sada nije vrijeme za njihovo korištenje. To vrijedi i za šampone. Organski deterdženti su najčešće tzv. lipoamidni i oni su daleko blaži. Ovog puta – to im je mana. Vratite se u ovom slučaju starim varijantama (koje su, usput, i jeftinije). Deterdženti za suđe ih sadrže čak i u višem postotku, pa su takvi deterdženti sasvim dobri za pranje i ruku, ako je potrebno. Što bolje pjeni, tim bolje. Nađite na relevantnim stranicama kako pravilno prati ruke – ovo je bitnije od samog odabira.

Pranje ruku štiti vas od prijenosa virusa rukama na lice i dišni sustav. Perete li ruke u javnim prostorima, najbolji način brisanja su tip ručnika koji izlaze beskontaktno (senzorom). Takvih je malo. Izbjegavajte one koji suše. Nosite svoj rupčić za brisanje ili sušite ruke na zraku, pazeći pritom da ne dotaknete kvake i vrata koje dotiču ljudi. Sugeriram dobro razgibavanje laktova i razne akrobatske improvizacije.

Vrijedi spomenuti – čišćenje ovakvim sredstvima pojačava efikasnost drugih dezinficijensa pa će primjena standardnih dezinficijensa za ruke biti djelotvornija. Na primjer, oprali ste u WC-u na benzinskoj stanici ruke, morali otvoriti rukama kvaku, dezinficirajte ruke (vidite dalje u tekstu) i to je to. To je uobičajen postupak u medicinskim institucijama i farmaceutskoj proizvodnji.

Pranje robe deterdžentima za pranje veša i suđa također ubijaju ovakve viruse. To je bitno jer se ljudi često pitaju kako ubiti virus na robi ako je ne iskuhavamo. Na internetu je kolala informacija kako drugi dezinficijensi neće djelovati ako ne operete prije ruke. To nije istina. Dezinficijensi i jesu kreirani da, kada ne možete oprati ruke, pomognu smanjenju broja mikroorganizama na rukama i za to su i ispitani (ovdje ne govorimo o ozbiljnosti pranja ruku u kirurgiji). Naravno, kada imate priliku oprati ruke, učinite to.

Generalna pravila i podaci

Pravi dezinficijensi su kao lijekovi ili medicinski proizvodi. Moraju se ispitati. Primjerice, znamo da je dezinficijens klorheksidin vrlo djelotvoran, no svaka tvrtka koja kreira proizvod s njim mora ispitati proizvod koji stavlja na tržište prema striktnim pravilima. Ne može se oslanjati na literaturu. Protiv virusa ispituje se prema normi EN 14476. Takvi proizvodi su registrirani i navode vam se na uputama na koji su način ispitani. Na žalost, dio dezinficijensa koje znamo susretati na tržištu oslanjaju se na literaturne podatke, a ne na vlastita ispitivanja. Obično ih prepoznajemo po odsustvu uputa i detalja primjene, te se ne navode prema kojoj su normi ispitani. U manjku registriranih, mogu poslužiti i takvi dezinficijensi. Registracija se odnosi i na tzv. dezinfekcijske maramice, samo ih je mali broj registriran za tu namjenu.

Svaki proizvođač navodi svoje podatke koliko dugo trebaju djelovati. Za dezinficijense za ruke koji se nanose na ruke, to može biti 30 sekundi, a navodi se i najmanja količina koja se primjenjuje (npr. 3 mililitra za obje šake). Iznimno je bitno ne raditi to površno – svaki dio šake, prostor između prstiju i iza palca (koji se često zapostave) moraju se dobro dezinficirati.

Za dezinficijense kojima se ruke peru, to može biti, primjerice, jedna minuta pranja s točno navedenim najmanjim volumenom. Kada perete, i dalje se pridržavate uputa o pranja ruku koje su vam već dani kod deterdžentima.

Dezinficirati možete i obuću a djelomice i odjeću.

U ovom malom članku navodite ćemo nazive dezinfekcijskih sredstava po kemikalijama i uz neke komercijalne primjere. To nikako ne znači da ih reklamiram ili da su jedini efikasni, već vam može pomoći u pretraživanju na internetu kao primjere registriranih dezinficijensa. Pitajte stručnu osobu za druge mogućnosti sličnog sastava. Pročitajte na uputama svakog proizvoda od čega se sastoje ili pitajte stručnu osobu – najčešće ćete pitati farmaceute i farmaceutske tehničare.

Bolnice i farmaceutska proizvodnja poznaje pojam rotacije dezinficijensa odnosno izmjene kako ne bi došlo do rezistencije. U vašoj svakodnevnoj kućnoj praksi ignorirat ćemo rotaciju, samo budite svjesni da o tome u zdravstvu i proizvodnji razmišljamo.

Alkoholi

70 volumno postotni etanol („alkohol“, „70% alkohol“) je svima najpoznatiji i sasvim djelotvoran dezinficijens za uobičajenu upotrebu. On se već kupuje gotov u ljekarnama.

Što znači da je volumno postotni? To znači da se litra tog alkohola sastoji od 700 mililitara alkohola etanola i 300 mililitara vode. Ovo nemojte spravljati sami kod kuće, jer se on zbog tzv. kontrakcije volumena ne spravlja miješanjem 700 mL etanola i 300 mL vode. Račun je kompleksniji. Često ljudi znaju pitati zašto 70vol% etanol? Nije li efikasniji 96% ili čak 100%. Ne. Ovo je opaženo još davno i pravilo nije nastalo slučajno.
Postoje tri razloga. Koncentrirani alkohol denaturira (hajdemo reći jednostavno „uništi“) proteine a takvi denaturirani proteini na površini bakterije mogu stvoriti barijeru prodora alkohola u, primjerice, bakterijsku stanicu i time je, paradoksalno, može zaštititi. Voda uspori ovaj proces i omogućuje bolji prodor u bakteriju. Drugi je razlog što 70% etanol nešto sporije hlapi i time duže djeluje. Treći i bitni razlog je tzv. osmotski pritisak. Osmotski pritisak može ubiti mikroorganizme, a za njega je potrebno više – vode.

Prednost etanola je što hlapi i ne ostavlja tragove (rezidue), ne izaziva alergije i uvijek je dostupan i nije skup. Ne izaziva oštećenje predmeta. Može isušiti ruke, ali to je u kontekstu epidemija manje bitno. Etanol je zapaljiv, no u domaćinstvu to ne bi trebao biti problem. Ako ništa druge nemate 70% etanol je sasvim u redu. Ubija viruse poput virusa gripe i uobičajene viruse koji napadaju dišni sustav.

Rakija i votka nisu dobri dezinficijensi jer ne sadrže dovoljno etanola.
Neki dezinficijensi na bazi alkohola etanola sadrže i alkohol izopropanol npr. Plivasept lucid. Ima niz komercijalnih dezinficijensa koji su smjesa etanola, vode i izopropanola i koji imaju karakterističan miris ovog alkohola. Treba naglasiti kako čisti alkohol izopropanol nije efikasnij od etanola, već sinergijski koristi u smjesi s etanolom i vodom.

Neki komercijalni dezinficijensi takvog tipa sadrže katkad miris ili manje količine alkohola glicerola kako bi se smanjilo isušivanje kože. Alkohol glicerol nije dobar dezinficijens, pa imajte to na umu jer je on dostupan na tržištu, a njegove koncentrirane otopine su nezgodne za primjenu – vrlo je ljepljiv i neugodan.

Postoje i vrlo efikasne kombinacije alkohol izopropanola i butandiola, npr. Manorapid. Njihova je prednost odlična efikasnost i protiv virusa bez ovojnice. Šteta što nisu više dostupni, no u kontekstu SARS-CoV-2 nisu nužni.

Dezinfekcija tkanina je kompliciranija no što ljudi misle. Kako neku robu ne možete stalno prati (npr. jakne), alkoholni dezinficijensi koji se špricaju po tkanini mogu biti mjera s određenom efikasnosti za kućnu improvizaciju.

Dodatkom raznih sintetskih gelova u 70% etanol ili smjese etanola, vode i izopropanola dobiju se viskozniji („gušći“ je fizikalno krivi izraz ali se mahom koristi u govoru) koji se lakše apliciraju na ruke. Ne sugeriram da ih sami spravljate jer vam uobičajene gelirajuće tvari nisu dostupne. Gelovi, osim spretnosti primjene, nemaju neke posebne prednosti u odnosu na obične otopine poput 70% etanola, odnosno ništa bolje ne „ubijaju“ viruse.

Fenolski dezinficijensi su nekoć bili vrlo popularni, no oslonite se radije na drugačije tipove koji su sigurniji.

Opaska za ovu klasu: vrlo spretna i vjerojatno jedan od prvih odabira. Sasvim djelotvorna i sigurna.

Kvarterni dušikovi spojevi

Iza ovog kompliciranog kemijskog naziva skrivaju se organski spojevi s dušikom koji ima naboj. Oni su vrlo djelotvorni dezinficijensi i naveliko se koriste. U kombinaciji s etanolom mogu djelovati protiv tvrdokornijih virusa koji nemaju ovojnicu, poput rotavirusa. U kontekstu SARS-COV-2 nisu neophodni ili preferirani jer taj virus, kako već rekosmo, sadrži ovojnicu. No, svakako su odlični. Tu pripadaju najčešći cetilpiridin klorida, benzalkonij klorid, cetalkonij klorid, cetrimonij bromid, didecil-dimetil amonij klorid, tetraetil-amonij klorid, benzetonij klorid.

Kvarterni dušikovi spojevi su istovremeno i tenzidi (deterdženti) i jaki antiseptici i to ih čini dobrim za čišćenje. Njih ćete rjeđe susretati od alkohola i bigvanida u uobičajenim dostupnim sredstvima (vidi dalje).
Najpoznatiji komercijalni dezinficijens te klase je Asepsol (eko).

Bigvanidi

Bigvanidi su vrlo česti dezinficijensi. U tu grupu pripadaju poliheksametilen-bigvanid, ali je svakako najpoznatiji klorheksidin i oligomerni bigvanidi (poliheksanid).
Klorheksidin nalazite u sredstvima za higijenu usne šupljine, ali se nalazi i u komercijalnim dezinficijensima (npr. Plivasept blue i Plivasept pjenušavi). Neki od njih služe za pranje ruku, a neki su tzv. „leave on“, odnosno koriste se za direktnu aplikaciju na ruke poput već spomenutih alkohola i bez ispiranja.
Poliheksanid je djelotvoran u nižoj koncentraciji (npr. 0,2%) i ima prednost da ga koža bolje podnosi i nalazi se u dezinficijensima kao što su Dermoguard i Skindes. Poliheksanid je dobar dezinficijens i za površine.

Ovo je jedna od najčešće korištenih klasa antiseptika koju ste masovno i kupovali ovih dana, djelotvorniji su od alkohola, pa ako ih imate dostupne mogu vam biti preferirani dezinficijensi.

Oksidativna sredstva

Natrij hipoklorit („varikina“, „bleach“) je zanimljiv ali katkad i nespretan dezinficijens. U praksu ga je uveo francuski kemičar Marcellin Berthelot. Natrij hipoklorit je svima poznat kao izbjeljivač tkanina, a na isti mehanizam izbjeljivanja djeluje i protiv virusa i bakterija i gljivica. Prodaje se uglavnom kao 5% otopina.

Natrij hipoklorit su u vodenoj otopini raspada na kloridnu kiselinu i jedan kisikov atom (HOCl iz kojeg nastaje HCl i O). Taj jedan kisikov atom je vrlo reaktivan i spaja se s brojnim organskim molekulama. Zato izbjeljuje boje, ali i ubija mikroorganizme koji ne mogu preživjeti takav „kemijski napad“.

Čista „varikina“ ne koristi se nerazrijeđena. Ona se razrjeđuje na 0,05% odnosno na litru vode stavi se 10mL koncentriranog 5% natrij hipoklorita kojeg ste kupili (na 10 litara vode stavi se 1 dcl). To je dovoljno za antiseptički učinak. No, potrebno ju je ostaviti barem 10 minuta na površini. Ako potapate predmete u ovakvu otopinu, moraju ostati u njoj pola sata.
Razrijeđena „varikina“ ima nedostataka. Ne smije doći u dodir s kiselinama (kloridna primjerice, limunska – koje se često koriste za uklanjanje kamenaca) inače nastaje opasan klor. To svakako pripazite jer često kod kuće imate ovakva sredstva za pranje. Drugi je problem što smeće smanjuje njenu antiseptičku moć. Tekućine poput krvi, gnoja, sputuma (iskašljaja, „šlajma“) i fecesa isto smanjuje njenu moć. Ona i oštećuje osjetljive materijale (npr. tkanine koje mijenjaju boju).

Komercijalno, osim varikine postoje i druga sredstva poput svima poznatog Domestosa. Ipak, pazite, postoje dva tipa takvih proizvoda. Jedan je namijenjen skidanju kamenca i on sadrži kloridnu kiselinu. Drugi je namijenjen dezinfekciji i takvi sadrže hipoklorit. Njih možete koristiti za dezinfekciju, najčešće površina poput sanitarija. To može biti korisno jer, primjerice, postoje indicije kako se SARS-CoV-2 može širiti i fekalnim putem („kakicom“) – no potvrdu ili negaciju toga još čekamo.

Hipoklorit se ne preporučuje koristiti za dezinfekciju tijela, doista imamo spretnijih dezinficijensa. Potrebno je provjetriti prostoriju tijekom ili nakon primjene.

U ovu klasu pripada i dikloroizocijanurat dihidrat (Izosan) koji se koristi i za dezinfekciju pitke vode.

Drugi oksidativni dezinficijens je vodikov peroksid koji se koristi kao 3% otopina. Vodikov peroksid isto stvara čisti kisikov atom koji ubija nepoželjne mikroskopske goste. No, nespretan je i relativno nestabilan. Koristi se u industriji zbog djelovanja na spore bakterija no nama u ovom trenu nema veće značenje. Kalij permanganat („hipermangan“) je mnogima poznat za dezinfekciju manjih ozljeda i površina kože, no ostavlja tragove (rezidue) i vrlo je neprikladan za rutinsku primjenu.

Ozon je vrlo popularan u proizvodnji vode za injekcije, no za tako nešto morate imati uređaje koji ga stvaraju (neki od njih na tržištu su prevara), nemaju veze s „ionizatorima“ i svakako ne s bosanskim piramidama koje su se neobično našle u „borbi“ protiv coronavirusa. Ozon je i toksičan u većim (dezinficirajućim) količinama, teško ga je usmjeriti na površine i uz sve potrebno ga je i inaktivirati ako ga je više. Ima daleko spretnijih načina za vas, ali ga spominjem jer se „vrti“ po internetu ovih dana i čak reklamira kao tretman.

Peroksikiseline (primjerice, peroksioctena i kloroperbenzojeva kiselina) se nalaze u nekim sredstvima za dezinfekciju površina.

Opaska za ovu klasu: za površine koje izdrže ovakav „tretman“ poput kupaonice i podova hodnika i, primjerice, potencijalno đonove cipela. Ne za površine ljudskog tijela bez nadzora i potrebe (naprosto postoje sigurnija sredstva).

Aldehidi

Glavna dva aldehida koja se koriste u dezinfekciji su formaldehid (formalin) i glutaraldehid. Antimikrobni učinak se temelji na kemijskoj reakciji između aldehida i slobodnih amino skupina proteina, drugim riječima, oni kemijski modificiraju proteine koji time gube funkciju. Formaldehid se koristi samo kontrolirano od strane profesionalaca i nije za kućnu primjenu. Glutaraldehid se nalazi u nekim dezinficijensima za površinu i ruke no mahom su ih naslijedile druge klase. Glutaraldehid i češće izaziva alergijske reakcije. Ne bih htio detaljnih objašnjavati ovu klasu koja nije prikladna za prosječno kućanstvo.

Jake kiseline, lužine i element

Virusi ne mogu preživjeti ekstreme kiselina i lužina, kao što su kloridna kiselina i natrijeva lužina. No, takva se sredstva ne mogu koristiti olako jer su štetna i ne mogu se koristiti za ljudsko tijelo. Jod u obliku otopine joda i kalij jodida te povidon-jodid (Betadin) je dezinficijens no on nije prikladan za primjenu i rezerviran je za postupke i namjene koje će propisati medicinski djelatnici.

UV lampe

Ultraljubičasto (UV) zračenje ubija viruse uništavanjem njihove DNK ili RNK. Može biti efikasno, ali ima i par mana. Trebate imati dovoljno snažan intenzitet i adekvatnu “lampu” koja ih stvara. Drugo, to košta. Treće, nepažnjom možete vrlo ozbiljno oštetiti kožu i oči. Četvrto, UV lampe mogu smanjiti opterećenje zraka mikroorganizmima, ali ih lako zaustavlja nečistoća i ne mogu djelovati na dijelove koji ostaju u sjeni. Stoga UV zračenje i lampe trenutno zaboravite kao praktičnu mogućnost.

Za kraj

Kod dezinfekcije razmišljajte kako nije pitanje zaštite vas. Ako ne pripadate ugroženijim skupinama, vi ste nositelji virusa i higijenom i dezinfekcijom sebe štitite druge, ugroženije ljude. U bolničkoj praksi i farmaceutskoj proizvodnji to jasno znamo, pa ovim podsjećam na vas kao društveno odgovorne ljude. Ponavljam, drugi put, kako čišćenje i dezinfekcije ne znači da se ne trebate pridržavati uputa koje dobivate od stručnjaka.

The post Dezinficijensi i dezinfekcija first appeared on PLANTAGEA.

Ralje

PG — Wed, 26 Feb 2020 09:56:15 +0000

Gledali ste film ralje? Odlično. Zahvaljujući tome sve će vam biti jasnije.
(Opaska: možda je više za medicinske djelatnike i nutricioniste, ali mislim da korisno može biti svima čak i kada ne razumijete sve, dobit ćete poantu).

Mislim da nisam bez razloga odabrao svoj prvi studij, medicinsku biokemiju odnosno kliničku kemiju. Čista molekularna rapsodija, analitika biokemije, genetike i epigenetike koja nam pomaže u dijagnostici i očuvanju zdravlja. Lijepa kao i kompleksna.

Dijagnostika je postala oruđe svih i privatni laboratoriji nude niz analiza, uključujući i vrlo kompleksne analize jednako kompleksnih interpretacija. Nude se na internetu i pozivaju vas. Doznat ćete koju hranu smijete jesti, koje vitamine morate uzimati, jeste li u kroničnom stresu, kakav vam je mikrobiom, imati li viška teških metala (od koji dio uopće nije u definiciji teških metala). Za nagradu objasnit će vam se stanja koja vas muče godinama. Dio toga doista može biti koristan dodatni podatak koji HZZO ne nudi. Dio toga su ralje.

Krenimo od početka. Analiza elemenata u kosi. Vrlo popularno. Dijete u blažem dijelu spektra autizma, kaže, živa je iznad granice. Nastane uzbuna, preparati cijena oko tisuću kuna za detoks uključujući i klorofil. Doduše, to nije klorofil već bakreni klorofil gdje je magnezij zamijenjen bakrom, ali koga to briga. Srećom, pa su roditelji razumni. Odmah pogledam kobalt, oho, odskače. Pitam, koliko često dijete jede ribu. Zaboga, pa tri puta tjedno, dida mu ribar. Onda je sve jasno, kobalt je iz B12 zbog frutti di mare koje jede, kao i živa koja, usput, nije ni prešla opasnu razinu. Samo je granica postavljena nerealno nisko. Normalna granica u urinu za ljude koji nisu izloženi aluminiju iznosi manje od 20 mikrograma po litri. Ako netko kaže da je 15, a vi imate 21, jeste li zbilja potrovani? Popijete glinu i narast će vam aluminij u urinu isti dan.

Ne mora sve biti teški metal poput žive i kobalta. Ponudit će vam se analiza elemenata kose koji će objasniti jeste li kronično umorni, bezvoljni, s nesanicama što su vjerojatno najširi simptomi na planeti. Objasnit će vam i to da li vam dobro radi štitnjača i ima li jetra dobru funkciju. Dobijete cijeli mali traktat, zvuči uvjerljivo baš kao i lista preparata za korekciju. Šipak. Cijela priča je uvelike bazirana na odnosima kalcija s drugim elementima. Problem? Postavili su optimalnu granice kalcija u kosi 50-60 mikrograma po gramu. U realnosti, prema svim objavljenim podacima s istom metodologijom, donje granice (dakle, donje, ne gornje) su 120 ili 160 mikrograma po gramu. Logično da vam ništa ne štima i da vam trebaju preparati – sve kalkulacije s kalcijem su poremećene. Eto, konačno znamo zašto smo umorni. Umorni smo od čitanja besmislenog izvještaja analize na 60 stranica.

Možda ćemo posegnuti za analizom mikrobioma? Pa svi pričaju o tome, mikrobiom djeluje na sve živo. Apsolutno da je njegova uloga velika, o tome drvimo dv’ajst i više godina. Onda će vam ispasti kako imate premalo Escherichia coli. Hopla, dobijete probiotik s Escherichia coli. Zvuči tako jednostavno, zar ne? Postoji mali problem. Vi ne znate koji točno soj E. coli imate u crijevima. Vjerojatno onaj s lipopolisaharidom, LPS. Onaj koji dobijete u probiotiku E. coli, je genetska mutanta koji ima skraćen LPS i koji nema veze s biološkom funkcijom vaše E. coli. Taj se probiotik koristi za nešto sasvim drugo a ne „nadoknadu“. Možda ćete imati premalo Lactobacillus vrste. Hopla, ajmo probiotik s Lactobacillus. Sorry, tako se ne mijenja mikrobiom, a ionako broj Lactobacillus uvelike varira u zdravoj populaciji. Treba gledati što je uopće problem, a ne kakva je biokemija. Neće povećati Bifidobacterium probiotikom, osim njegovog prolaznog minornog prisustva. Budete ga ishranili promjenom prehrane s vlaknima, a njih ima svakojakih, čak i onih koji ne napuhuju. Nismo tako nemoćni danas u medicini. Imat ćete povišene klostridije, pa će vam se onda reći kako jedete puno mesa jer je to „putrefaktivna flora“. Što može zazvučati čudno jer je analizu radila osoba koja je vegetarijanka. Zvuči i grozno jer klostridije obično guglamo kao trulo meso, afričke lešinare i tetanus. Je, a što ako je u tim klostridijama klaster IV ili XIVa koje su dobre kao kruh, stvaraju butiričnu kiselinu i služe vam za zdravlje i ne razgrađuju gnjile kobasice? Kako to znam iz analize?

Problem? Takve analize ponudit će se i liječnicima koji će se vrtiti mjesecima u krugu ako ne interpretiraju nalaze cum grano salis. Već se to i zbiva. Na kraju će napraviti analizu propusnosti i bez obzira na rezultat dati vam glutamin. Imaš, nemaš, svejedno. Čemu onda dijagnostika? Odredit će se sekretorni IgA malom pacijentu na metotreksatu. Nizak je, ajmo, brzo beta glukan. Ne, dušo. Maleni je s razlogom na tom lijeku, rezultat je sukladan terapiji i nećeš davati beta glukan. Nauči farmakologiju.
O ne, ali moramo paziti što jedemo. Od dijametralno suprotne makrobiotike do LCHF-a i keto koje zbunjuju ljude, pa sve do breatharijanaca koji žele ne jesti, dok njihove vođe u tajnosti hrdaju kobasice. Nije loša ideja da ipak sve individualiziramo i prilagodimo čovjeku, konačno. A onda će nastati nova krajnost. Ako imate mutaciju MTHFR C677T, pa to svi znamo, em se navodno slabije detoksiciramo pa sve moraš neke preparate i ne smiješ jesti hranu s folnom kiselinom. Tako to lijepo tvrdi ona ogromna MTHFR grupa na fejsu. Ok, to će ovisiti i o drugoj genetskoj pozadini, ali generalnoj populaciji C677T mutacija ne znači da vam je folna iz hrane toksična. Samo znači, ako već pitate, da se FAD kofaktor lošije veže za enzim MTHFR i da ubrzanije trošite folnu kiselinu. I naravno da ako to stručna osoba odluči temeljem drugih nalaza i anamneze, možda doista i dobijete korektor (samo ne prosim anakronih 5mg folne, hajde, valjda ćemo i to naučiti).

Doznat ćemo i iz nutrigenomike što se, pazi sad, smije jesti. Doista, nutrigenomika može reći kako ćete „hendlati“ s omega-3 kiselinama i koliko vam smetaju zasićene masne kiseline i da li je „high fat“ prehrana za vas loša, ali stanimo na lopticu. Srljamo li u novu ortoreksiju? Nutrigenomika će iskusnom nutricionisti/nitricionistkinji doista pomoći u praksi, ali prosječnoj će osobi ili slabo educiranom profesionalcu napraviti kaos ortoreksije. Ne, nutrigenomika nije binarna niti crno bijela, samo je – statistička. Onaj „odds ratio“ treba shvatiti u tančine i opet se vraćamo kako bez bazične edukacije nadogradnja nema smisla. Ako ne razumijete pojam i kalkulaciju odds ratio za svaki od nalaza, nemojte se u to niti bacati kao u ralje. Pitajte nutricionista/nutricionistkinju koji ima filter praktične realnosti.
Ako ikako mogu pozvati na realnost, pozivam sada. Dapače, nove tehnologije i biomarkeri su korisni, prediktivna/preventivna medicina su pohvalne, ali ne u kaosu.

The post Ralje first appeared on PLANTAGEA.

Labirint

PG — Mon, 09 Dec 2019 10:37:38 +0000

Da li su čuda tek ljepota neke nove stvarnosti čiju razinu još nismo dosegnuli?

Zalutali u labirintu bili smo uporni zabijati glavu u zidove. Ne krivimo našu tvrdoglavost, ona nas je održala na životu. Bilo je onih tvrdoglavijih da objave svijetu novi put. Sami nisu bili svjesni koliko daleko nas vodi put, da su znali kleknuli bi ganuti do suza.

Pierre se jednostavno slomio i pao na koljena, sfera njegovog osobnog svemira napukla je u neprepoznatljive fragmente. Te 1879. godine svijet je ugledalo novo maleno biće, udah i plač, s razlogom se ne rađamo s osmijehom. Majka njegovog prvog djeteta Anne-Marie, njegova ljubav i njegov svijet umirala je od vrućice, od babinje groznice, medicina je već imala i ime za nju. Dijete je kasnije umrlo od difterije, takva su nekoć bila vremena. Dok je klečao na koljenima pored njega je prošao jedan čovjek, potapšao ga po ramenu bez riječi i otišao obaviti svoj posao. Trebat će uzeti bris iz njene maternice i staviti ga pod mikroskop. Bio je to ni više ni manje nego Louis Pasteur. Otkrile su se malene kuglice povezane u lance, bakterije streptokoki.

Njihova ekskluzivna ljubav prema čovjeku prati nas odavno. Hipokrat je prvi opisao crvenu kožu, erizipel ili crveni vjetar. Kasnije će Galen opisati babinju groznicu ali trebat će nam znanost XIX. stoljeća da povežemo ove dvije bolesti u jedan zajednički košmar istog uzročnika. Puno zabijanja u zidove labirinta. Američki kirurg Oliver Wendel Holmes još je 1843. opisao babinju groznicu kao infektivnu bolest. Opazio je kako se ona uglavnom pojavljuje kada bi liječnik ili medicinska sestra porađali ženu nakon što su dodirivali drugu ženu s babinjom groznicom. Njegovo opažanje bilo je dočekano s nevjericom i podsmijehom. Na drugom kraju svijeta, godinu dana prije, mađarski liječnik Ignac Semmelweis radio je u bečkoj bolnici i opazio kako jedan dio klinike ima daleko veću smrtnost od babinje groznice. Pokušao je odrediti uzrok i našao ga je. U tom dijelu klinike liječnici i studenti medicine su prije odlaska pacijenticama obavljali autopsije. Sljedećih 6 godina, sve do 1848. godine, Ignac će narediti obavezne dezinfekciju ruku. Opazio je kako se i posteljina ne mijenja i naredio je dezinfekcijo klorom. Smrtnost je pala s 11,4% na 2,7% što je za ono doba bio dramatičan pad. Ignac je za nagradu dobio prekid ugovora s bečkom klinikom. Njegovi kolege nisu prihvatili ideju bez obzira na dramatični dokaz efikasnosti. Samuel se vratio u Budimpeštu i 1860. objavio rad o infektivnosti babinje groznice. Bez uspjeha. Umro je uvelike ignoriran.

Prvi nalazak novog puta iz labirinta odredit će talentirani austrijski kirurg Theodor Billroth. 1874. godine iz kože pacijenata vidjet će pod mikroskopom malene streptokoke. 1879. godine u Parizu se održavao kongres o velikom problemu medicine, babinjoj groznici. Poznati liječnik Jacques François Édouard Hervieux govorio je o problemu „epidemije“, kako je nazvao, „puerperalne miazme“. Usred njegovog govora Pasteur se ustao i prekinuo ga oštrim riječima. „Nije to nikakva epidemija“, rekao je glasno. „To medicinski djelatnici prenose uzročnika sa bolesnih na zdrave žene.“ Nastalo je komešanje i Hervieux je odgovorio kako se boji da uzročnik nikada neće biti pronađen. Pasteur se ustao i nacrtao uzročnika. Streptokoki, kasnije nazvan Streptococcus pyogenes, isti koji uzrokuje erizipel (crveni vjetar) i babinju groznicu. Novi dugi put u labirintu bio je otkriven. Mikrobiologiju smo konačno poslušali nakon puno tvrdoglavosti i ne treba suditi prošlost. Dezinfekcija i kasnije antibiotici smanjit će masovnost babinje groznice. Činilo se da smo konačno na izlazu iz labirinta. Odjednom, hodnik se produžio i po njemu hodamo do današnjih dana i još nismo do kraja svjesni gdje će nas odvesti.

U njega su nas odvela dva njemačka liječnika. Wilhelm Busch i Friedrich Fehleisen, neovisno jedan od drugog, zamijetili su neobičnu pojavu. Obojica su u svom radu susretali pacijente s tumorima koji u ono doba nisu bili izlječivi. Ipak, katkad bi se desilo čudo i u rijetkih pacijenata došlo bi do smanjenja tumora. Obojica su zamijetili kako se to znalo desiti nakon što su pacijenti slučajno bili zaraženi erizipelom. Wilhelm Busch odlučio se na iznimno hrabri korak. 1868. godine prvi je namjerno zarazio onkološkog pacijenta erizipelom, u doba kada njegov uzročnik još nije bio izoliran. Tumor nije nestao ali se smanjio. Nakon otkrića uzročnika vrata su bila otvorena.

William Coley bio je američki kirurg i bavio se doista sumornom pričom – pacijentima oboljelim od zloćudne bolesti kostiju, osteosarkoma. Prognoze nisu bile nikakve. Kao i njegovi njemački kolege doživio je slučaj čuda. Jedan pacijent je ozdravio. Coley je pokušao istražiti realni uzrok ovog čuda i našao ga je. Erizipel. Pacijent je prije nestanka tumora dobio teži oblik ove bolesti.

Povjesničari medicine postali su svjesni kako Coley i Busch nisu bili prvi. Opis čuda svetog Peregrina i izlječenja od tumora odgovara smanjenju tumora nakon infekcije. 1844. francuski liječnik Dussosoy opisao je uspješan slučaj izlječenja tumora dojke vrlo neugodnim postupkom: na otvoreni tumor dojke prislonio je gnojni zavoj pacijenta oboljelog od gangrene. Pitamo se ponekad koliko neuspješnih pokušaja nije nikada bilo opisano. Ipak, William Coley je bio prvi koji je probao napraviti nešto sustavno. Shvatio je kako očito infekcija potiče imunološki sustav protiv tumora. No, u doba prije antibiotika igra namjerne zaraze pacijenata bila je vrlo opasna. Stoga je Coley uzgojio dvije bakterije, Streptococcus pyogenes i Serratia marcescens. Iz njih je stvorio lijek koji će biti poznati kao „Coleyev toksin“. Nekoliko ozbiljnijih slučajeva izlječenja izazvali su val oduševljenja i u medijima u SAD-u. 1908. godine New York Times objavio je članak o „vjerojatno 150 izliječenih slučajeva“ tumora. S jednom naznakom. Od njih 430.

Naizgled je sve djelovalo idealno, ali hodnik labirinta se produžio. Za Coleyev toksin bilo je prerano. Još uvijek nismo imali dovoljno znanja iz biotehnologije, molekularne biologije, analitike i prije svega imunologije. Coleyev toksin dobiven iz uzgojenih bakterija imao je velike nuspojave i velike rizike pretjerane aktivacije imunološkog sustava koje u ono doba nismo mogli kontrolirati lijekovima – jer nisu niti postojali. Brojne kliničke studije pokazivale su kontradiktorne rezultate i činilo se kako će jedno čudo završiti kao zid lažnog hodnika u koji smo lupili glavom. Nedostajala nam je standardizacija i fokus. Posljednji „lijek“ sličan Coleyevom toksinu nestao je krajem osamdesetih godina XX. stoljeća koji je već i tada bio zastario.

Umjesto zida ušli smo u hodnik novog labirinta. Coleya ćemo zapamtiti ipak kao vizionara čije ideje nisu mogle biti razrađene u to doba. U novi labirint zalutat ćemo u sljedećoj priči.

The post Labirint first appeared on PLANTAGEA.

RhD protein

PG — Thu, 17 Oct 2019 12:59:09 +0000

„Pourquoi je vis, pourquoi, je meurs?
Pourquoi je ris, pourquoi je pleure?
Voici le S.O.S
D’un terrien en détresse.
Je sens quelque chose
Qui m’attire, qui m’attire, qui m’attire
Vers le haut.“
„Zašto živim, zašto umirem, zašto se smijem, zašto plačem?
Ovo je S.O.S Zemljanina u nevolji.
Osjećam nešto što me vuče, što me vuče, što me vuče
Prema gore.“

Snijeg je prekrio stope Louise Bourgeois, pokušat će izbrisati sate muke i vriskova koji su čuli te tihe noći iz kuće gdje su njene stope zastale ispred vrata. To je ono što snijeg i radi, uči nas prolaznosti, ostavit ćemo trag i nestat će kao da nas nije bilo. Louise je namočila u hladnu vodu lanenu tkaninu i nježno prislonila na glavu druge žene, onako kako zna najbolje primalja tog djelića vremena povijesti, 1609. godine. Nije lako poroditi kada žena nosi dva djeteta. Za prvim djetetom nije se prolomio plač, rođeno je preslabo da pozdravi ovaj svijet, njegov brat blizanac bio je tek malo snažniji da zajauče dok je prvi udah stvorio plućni krvotok. Dva blizanca nikada neće ostaviti svoje stope da ih izbriše snijeg, prvi će umrijeti vrlo brzo nakon poroda, a drugog će odnijeti strahovita žutica, puno snažnija od one koje prolazi svako dijete dok će mijenjati svoj hemoglobin iz utrobe u hemoglobin odrasle osobe. Izdahnut će treći dan kada je Louise otišla da njene stope ponovo izbriše snijeg. Nebrojene stotine milijuna djece umrlo je u povijesti, ali ovi blizanci ostavit će trag kojeg nije mogao izbrisati sav snijeg Sjevera. Tužan događaj upisat će Louise u svoju knjigu i igrom sudbine njene riječi ostat će sačuvane do naših vremena.

Zašto su umirala neka djeca u toliko sličnim okolnostima? 1905. godine dr. Auden opisao je poveznicu fatalnih anemija s žuticom u novorođenčadi. Svima je bilo zajednička jedna činjenica – nisu bila prva djeca. Da bi dobili takav tip bolesti, njihova majka je već morala imati barem jedno dijete. Ova opaska kasnije će se pokazati pravilom, ali eksperimentalna medicina još nije baratala dovoljnim znanjem da bi objasnila ovu pojavu. Liječnici su postali sve precizniji u točnom prepoznavanju ove pošasti koja je odnosila puno djece. Neki od tih liječnika i liječnica imali su vlastito bolno iskustvo. 1935. godine briljantna američka liječnica i patolog, Ruth Renter Darrow rodila je trećeg sina. Ruth je odmah prepoznala stanje svojeg sina ali ništa nije moglo napraviti da ga spasi. On je umro vrlo brzo nakon poroda. Ona je odlučila posvetiti svo svoje vrijeme razumijevanju smrti svojeg djeteta, najveće boli majke. Njeni kolege su gledali kako provodi besane sate pred mikroskopom.

Jedne noći snijeg je opet brisao prljave stope Chicaga, nemoćan da izbriše bol kao ni one davne 1609. godine. U nemirnom snu, kao da Louise Bourgeois s njenog čela briše lanenom krpom strahove i tuge, rodila se ideja, spojila su se dva neurona. Ruth je shvatila. Ona se imunizirala nečim iz krvi njene prethodne djece. Dijete je ubila njena vlastita imunološka reakcija. Saznanje koje je mogla preživjeti samo jedna vrhunska liječnica. Njena ideja koju je objavila 1938. godine nije naišla na plodno tlo. Ideja nije bila nemoguća ali je bila ekstravagantna. Koji je to protein u krvi djeteta protiv kojeg je Ruth stvorila protutijela?

Dvije godine nakon smrti Ruthinog sina, Karl Landsteiner i Alexander Solomon Wiener otkrit će krvnu grupu u rezus majmunima. Landsteiner nije bio novo ime u medicini. Još davne 1909. godine otkrio je virus dječje paralize, a osam godina prije toga otkrio je glavne krvne grupe koje već znamo i općoj kulturi, A, B i 0. Otkriće krvne grupe u rezus majmuna prošlo bi neopaženo, no 1939. godine Phillip Levine i Rufus Stetson imunizirat će zeca crvenim krvnim stanicama (eritrocitima) rezus majmuna. Zec je stvorio protutijela protiv njih i na iznenađenje mnogih, ta su protutijela reagirala s eritrocitima velikog broja ljudi. Landsteiner i Wiener su i sami dokazali isto. Eritrociti oko 85% ljudi imali su na isti faktor kao i rezus majmuni.

Velika slagalica počela se slagati. Znatan dio ljudi ima isti protein na sebi kao i eritrociti rezus majmuna. Jedan dio ljudi taj protein nije imao. Ako se desi da majka nema rezus protein (rezus negativna) na eritrocitima, a njeno dijete ima (rezus pozitivno) jer ga je naslijedilo od oca, sve bi bilo u redu. No, tijekom trudnoće i poroda, majčin imunološki sustav prepoznao bi taj rezus protein kao stranu tvar i protiv njega bi stvorio protutijela. Ako bi sljedeće dijete također imalo rezus protein na eritrocitima, majčin imunološki sustav bi ih napao. Dijete bi patilo već u utrobi, a postojale bi velike šanse da dijete razvije fatalni raspad eritrocita i moglo bi i umrijeti. Ako majka ima rezus protein, logično, ovo nikada ne bi bio problem. Kasnije smo shvatili kako se to odnosi točno na jedan rezus protein, protein D (Rh(D)). Još je jedna misterija medicine bila otkrivena, ali bolno smo tada zaključili kako ne možemo napraviti ništa. Ne još.

1936. rodio se Australac James Christopher Harrison, samo godinu dana od smrti Ruthinog sina i godinu dana prije otkrića rezus faktora. Imao je samo 14 godina kada je zbog velike operacije morao primiti čak 13 litara tuđe krvi. Zahvaljujući transfuziologiji, život mu je bio spašen. Shvatio je kako su njegov život spasili dobrovoljni davatelji i čvrsto je odlučio da čim postane punoljetan i sam postane davatelj krvi. Transfuzije koje je dobio ostavile su posljedicu. On je primio krv koja je bila „kompatibilna“ prema klasičnom AB0 sustavu, ali je kao rezus D negativan čovjek dobio rezus D pozitivnu krv. I kao i majke iz naše priče, stvorio je velike količine protutijela protiv rezus D faktora. Činjenica nije bila bizarna, ali znanstvenici još nisu bili svjesni što s tim mogu napraviti. U tome nam je pomoglo nešto sasvim neočekivano. Cjepivo protiv difterije.

Liječnik Vincent Freda ranih je šezdesetih godina bio je specijalist porodništva. Razmišljao je kako spriječiti imunizaciju Rh(D) negativnih majki protiv Rh(D) pozitivnih eritrocita djeteta. Kopajući po radovima naišao je na rad svojeg prethodnika Theobalda Smitha. Theobald Smith je bio talentirani epidemiolog i bakteriolog koji je bio jedan od onih koji su pokušali naći efikasno cjepivo protiv difterije. 1909. godine objavio beskrajno važan eksperimentalni podatak. U zamoraca je cijepljenje protiv difterije bilo ne-efikasno ako bi im prije dao puno već gotovih protutijela protiv difterije. Ta su protutijela mogla blokirati nastanak prve, početne imunološke reakcije. Pedesetih godina Mollie Barr dokazala je slično i u bebama. U Vincentovom umu rodila se ideja – što ako već gotova protutijela iskoristimo da blokiramo nastanak protutijela protiv rezus faktora? Naišao je apsolutnu skepsu svojih kolega, a američki NIH (National Institutes of Health) odbio mu je dati financijska sredstva za istraživanje nazvavši projekt „nonsensom“. Bio je uporan.

Organizirao je studiju u zatvoru Sing-Sing. Predložio je sljedeći plan. Rh(D) negativnim zatvorenicima ubrizgat će male količine Rh(D) pozitivne krvi i tako stvoriti priču sličnu porodu kod majke. Ideja je bila da nakon 24 sata ubrizga već gotovo protutijelo protiv Rh(D) i promatra hoće li se spriječiti imunološka reakcija. Danas znamo kako bi takav protokol bio daleko manje uspješan. Prst sudbine se umiješao tko zna koji put. Tom dizajnu kliničke studije suprotstavio se – čuvar zatvora. On se bojao rizika bijega ako bi to bilo dan za danom, te je sugerirao posebno motrenje zatvorenika i davanje protutijela nakon 72 sata. Htjeli, ne htjeli, liječnici su pristali.

Uspjeh je bio potpun. „Besmisleni“ projekt pokazao se efikasnim a presudna je bila i odluka čuvara zatvora od 72 sata razmaka imunizacije eritrocitima i davanja protutijela. Ovo je bilo prvi i zadnji put da je u kliničkoj studiji sudjelovao čuvar zatvora, a ne samo znanstvenici. Niz grupa u SAD-u i Velikoj Britaniji dokazali su kako je već gotovim protutijelima moguće spriječiti Rh(D) negativnu majku da stvori protutijela protiv Rh(D) njenog djeteta i tako spriječi komplikacije tijekom sljedećeg poroda. Dobrovoljni davatelj krvi James Christopher Harrison, veliki izvor anti-Rh(D) protutijela postao je poznat pod imenom „Čovjek sa zlatnom rukom“. Svoju posljednju dozu krvi dao je 11.5.2018. godine i do tada je spasio 2,4 milijuna beba svojim dozama protutijela krvi. Mislim da niti jedno drugo ljudsko biće nije dobilo takvu privilegiju. Naravno, diljem svijeta brojni su drugi Rh(D) negativni davatelji imunizirani Rh(D) pozitivnim eritrocitima i njihova protutijela su poslužila u istu svrhu. Nekoć fatalna i misteriozna bolest novorođenčadi postala je izlječiva, a katkad se ovaj način naziva i „cijepljenjem“ Rh(D) negativnih majki premda se ovaj postupak razlikuje od cijepljenja.

Stope Louise Bourgeois nestale su, snijeg Sjevera odradio je svoje. Zaborav nije bitan. Louise je pored kamina otvorila knjigu Budućnosti i dugo u noć blizancima čitala veliku priču koja će se tek odviti. U tim pričama splet gdje je Nobelovac bitan kao i čuvar zatvora, gdje se bol jedne liječnice koja je izgubila sina grli s čovjekom zlatne ruke. Slušali su širom otvorenih očiju, nešto što ih vuče, vuče prema gore. Dodo, l’enfant, do. Spavaj dijete spavaj. Pourquoi je vis, pourquoi, je meurs? Jedino što možemo je naći svoj odgovor na to pitanje.

The post RhD protein first appeared on PLANTAGEA.

Azitromicin

PG — Tue, 17 Sep 2019 08:30:47 +0000

Šećeru, govorila je. Sve nas je zvala šećeru, uvijek skromna, izgledala je kao da nam nosi netom pečene mirisne buhtle, pomalo pokorne posture tijela ali toliko odlučnih očiju. Znanost je ponekad poput čarolije usprkos beskrajnoj racionalizaciji. Naći ćeš prsten i staviti ga na ruku, kao vilenjaci otvorit ćemo prsten i iskovati novi. Nikada ne znaš što se u moćima prstena skriva, hoće li nastati Beckmannova pregradnja, gdje to nestaje iz krvi i u kojim se stanicama skriva.

Prije puno milijuna godina u zemlji je postojala velika gužva. Nedostajalo je prostora za život i započeo je veliki rat. Prvi vilenjaci su shvatili kako će za pobjedu u ratu trebati puno više od krađe hrane. Trebat će čarobni prstenovi, kao oni što čuvaše Rivendell i Lothlorien od Orka i zla velikog Saurona. U kemijskoj kovačnici puno se znoja prolilo, enzimski čekići lupaše tisućama godina. Konačno su prstenovi ugledali svjetlo, zasjali poput ithildina, metala koji će odraziti samo svjetlost Mjeseca i zvijezda. Vilenjak Celembribor u našem bakterijskom svijetu zove se Saccharopolyspora erythraea. Kada su bakterije prsten stavile na sebe ostale su osupnute njegovim moćima. U drugim bakterijama izazivao je smrt. Napadao je fundamentalnu definiciju života, sposobnost da te druge bakterije stvore proteine. Prsten je bio moćan i skriven duboko u zemlji sve dok usud jednog dana ne poželi drugačiju sudbu. Da li je prsten htio da ga nađu? Tko će to znati u maglovitim legendama.

Jednog sunčanog dana našla su ga bića koja smo ponajmanje mogli zamisliti da će ga naći. Mladi dvonožni hobiti zvani ljudi. 1949. godine liječnik Abelardo Aguilar u filipinskom tlu iskopat će prsten. Nije bio svjestan njegove moći i prenijet će ga u SAD. Američki hobiti ostali su zapanjeni. Nakon penicilina i streptomicina, ovaj prsten moći zasjao je u punom sjaju i ubio brojne bakterije koje u hobitima izazivaju bolesti od kojih se može i umrijeti. Nazvaše ga veseli hobiti, eritromicin. Eritromicin je gigantska molekula i sastoji se od velikog prstena prozvanog makronolakton. Na njemu, dva dragulja, dva šećera kladinoza i dezozamin.

Bakterije su ipak ćudljiva bića. Protiv prstenova moći poput eritromicina ili starijeg penicilina u dubokim su podrumima tamnih zamaka stvorile čaroliju protiv prstenova moći. Adaptirale su se mutacijama i stvaranjem protuoružja enzima i transportera. Na svojoj strani imaše brzu izmjenu generacija koliko hobiti ne bijahu izmijenili kroz cijelo svoje postojanje. Neki su postali rezistentni. Ostali smo zabezeknuti. Tada smo bili svjesni kako još nismo dovoljno moćni kao bakterijski vilenjaci da iskujemo sami neke nove prstenove. Odlučismo biti praktični, u svojim kovačnicama u Shire-u promijenit ćemo prsten i izmijeniti njegovu čaroliju.

Nismo niti bili svjesni koliko ćemo drugih čarobnih ljepota otkriti na tom putu.

Šezdesetih godina u Zagrebu sve je bilo kao i u drugim dijelovima svijeta. Plesnjaci i vrištanje Beatlese, zabavne frizure kakve danas samo srećemo na slikama, kistihand i malo upornosti u održavanju austrougarskog gradskog identiteta. U malenu tvrtku PLIVA u tom desetljeću prvi puta su kročile dvije radoznale kemičarke, Gabrijela Kobrehel (rođ. Vazdar) i Gorjana Lazarevski (rođ. Radobolja). Bile su dječje nesvjesne usuda koji im je dan.

Rođena je ideja da se poboljšaju postojeći antibiotici kako bi se izborili s bakterijskim prkosom pred starim prstenom moći eritromicinom. Cilj je bio samo naizgled jednostavan. Hoće li se pozabaviti s dva dragulja prstena, šećerima dezozaminom i kladinozom? Odcijepimo li neki od šećera, efikasnost gotovo nestaje, naučili su. Uostalom, kada je to skidanje dragulja ikada moglo povećati moć jednog prstena? I tada se naši hobiti kemičari okrenuše na sam prsten. Na vrhu tog prstena čekala ih je keto, -C=O, skupina. Stara legenda, dogma tadašnjeg doba, tvrdila je kako se ona ne smije dirati. Kako svi organski kemičari u duši ostaju alkemičari, odlučili su se poigrati – elementima. Što ako na to mjesto ubacimo dušik? Prvi na svijetu u tome su uspjeli i dobili tvar koja se zove oksim eritromicina. Oksim eritromicina bio je dobar, ali ni po čemu spektakularan.

Gabrijela i Gorjana su dobile zadatak napraviti nešto nevjerojatno. Izmijeniti sam prsten i na tom putu povećat će ga za jednog člana. Igrom s dva ugljikova atoma u reakciji koja zovemo acetilacija dobile su nešto novo. Hobiti tog doba već su puno toga znali i očekivali su reakciju koja se zove Beckmannova pregradnja. I dok složenost te pregradnje je bolje ostaviti kemičarima, umiješala se neka stara zakonitost skuhana još u doba vilenjaka Saccharopolyspora erythraea. Nastao je novi spoj ali on nije bio ono što smo očekivali. Maleni hobiti htjeli su shvatiti što se desilo, njegova masa nikako nije odgovarala Beckmannovoj pregradnji. Limitirani tehnologijom onog doba, Gorjana i Gabrijela su morale otići u Ljubljanu i prvo lice misterija polako je otkrivalo svoju istinu. Masena spektrometrija koja utvrđuje točnu masu molekule pokazala je kako je iz molekule – pobjegla voda. Bakterijski vilenjaci su davno, davno u strukturi ostavili takvu kemijsku funkcionalnost da je, potpuno nepredviđeno, otišla molekula vode. Kemičari su nastali spoj nazvali iminoeter. Posao još nije bio gotovo i nakon puno mjeseci novi prsten ugledat će svjetlo dana. U njega je ubačen vodik i metilna skupina. Novi prsten prozvaše kemijski hobiti – azitromicin.

U svijetu koji smatra sve linearnim mnogi misle kako tako teče priča o „uspjehu“. U isto vrijeme u gigantu Pfizeru neki drugi hobiti radili su vrlo slično. Ipak, usprkos većim tehnološkim mogućnostima nisu bili svjesni jednog. Bijega vode. U isto vrijeme stvorili su svoje patente, ali PLIVA-in patent je bio precizniji i visio na jednoj niti, toj molekuli bez vode. Istraživači su ušli u suradnji s Japancima koji su potvrdili njegovu efikasnost, ali nije došlo do konkretnih dogovora. Projekt azitromicina je ugašen i istraživači su dobili nove zadatke. Jedan prsten opet bi potonuo u rijeku Anduin zaborava da 1982. godine dr. Lidija Kolačny-Babić nije prezentirala rezultate na kongresu u Dubrovniku. Odjednom, svi se probudiše. Brojni kemičari i tvrtke diljem svijeta pratile su ovo područje i uskoro su se javili mnogi giganti među kojima i Pfizer.

Put azitromicina bio je trnovit u svim biološkim istraživanjima. Tadašnja dogma voljela je vidjeti antibiotik u krvi. Zvučalo je logično, zar ne? Mora ga biti u krvi dovoljno da odradi svoj posao. Međutim, azitromicin je brzo bježao iz krvi. Pobojali su se istraživači kako se jednostavno brzo izlučuje iz krvi ali u urinu i kakici životinja ga nije bilo toliko izlučeno. Gdje je nestajao? Da li se tako veliki prsten mogao razgraditi na puno manje dijelove? Trebalo je puno mjeseci da doživimo obrat u promišljanju o antibioticima. On je bježao iz krvi u tkiva, baš tamo gdje je trebao ostvariti svoj učinak. U farmakologiji, ovo zovemo pojavom velikog volumena distribucije. I tu je ostajao duže od mnogih antibiotika.

Rođen je lijek i registriran za ljudsko korištenje 1988. godine, dok će u SAD-u zaživjeti 1991. godine. Makrolidni antibiotici imaju neobično svojstvo. Bakterijski vilenjaci nisu prije puno milijuna godina to mogli znati, ali u životinjama i ljudima oni se vole nakupljati u imunološkim stanicama, baš onima koje se bore protiv mikroorganizama, do nekoliko desetina i stotina puta više no u tekućini oko stanica. Azitromicin je u tome bio jedan od najboljih. Njegova ljubav prema tkivima i dugo ostanak u tijelu omogućio je do tada rijetko viđen scenarij dužine liječenja. Umjesto uobičajenih desetak ili više dana, azitromicin se davao samo – tri dana. To je u početku izazivalo jako veliku skepsu. Kako može jedan antibiotik to odraditi u tako kratko vrijeme? Mogao je.

Mijenjanje prstena eritromicina, njegovo širenje za jedan dušikov atom promijenilo je puno toga. Imao je niži rizik svađe s drugim lijekovima i manje je bio rizičan za srčani ritam od nekih drugih članova svoje klase. Tektonska promjena ostavila je i pitanja o kojima samo neki hobiti razmišljaju gledajući u zvijezde. Biokemijsku evoluciju prstena moći Saccharopolyspora erythraea prilagodili smo sebi. Nikada nam bakterije nisu sanjale o volumenu distribucije i dužini primjene antibiotika. Nikada te tvari nisu bile dizajnirane za nas, ali mi smo ih prilagodili sebi. Svaka vrsta na planeti sama gradi svoju evoluciju zajedno s okolišem, ljudi su u toj gradnji otišli dalje od drugih, katkad na loše, katkad i nadam se češće, na bolje. Uzeli smo iz drevne kovačnice prsten i promijenili ga, malo sreće i slučaja, puno truda i znanja. Vjenčati treba takvim prstenom i veliku skromnost i ponos čovjeka kao vrste. Ako niste do sada puno razmišljali o smislu života, možda ćete ga naći pomirenjem ovih dviju riječi u jednu koju još nismo niti lingvistički stvorili.

Sjećam se Gabrijele. Imala je snažan glas i gledao sam kako mladim kemičarima objašnjava tajnu svoje kovačnice prstenova. Gorjana je jedno od najskromnijih bića koja sam ikada upoznao. Nazvao sam je.

„Dobar dan, Gorjana. Ovdje jedan od šećera. Htio bih napisati priču o vama i cijelom timu i svim događajima. Ali ne jako kemijski, ubit će me ljudi. Literarno, koliko mogu.“
„Eto, čuvam unuke, Stribore, evo čekaj samo malo“.
„Ajde srce, tu ti je novčanik“ rekla je kćeri.

Pričali smo pola sata. U mirovini, odmah je počela govoriti kao da je jučer izašla iz laboratorija, svježa kao voda iz besmrtnih izvora Lothloriena koja zrcali svjetlo zvijezde Eärendil.
„Hvala vam puno, Gorjana“ rekoh joj.

Mislim da me nije doista razumjela kada sam rekao hvala. Bez kovača prstenova iz malenih laboratorija Zagreba, puno toga što znam ne bih znao niti bih ikada imao prilike raditi.

Katkad se pitam, imamo li ikakvu dužu i moćniju riječ od hvala?

U dubinama zemlje puno je prstenova moći, gore iznad tla marljivi kovači čekaju. Spojite li ih u umu u jedan zajednički svijet, mogli biste biti ponosni i skromni u isti čas. Čekat će vas dužnosti i trivijalnosti ponedjeljka. Jedan prsten mogao bi vas podsjetiti na drugačiji svijet.

The post Azitromicin first appeared on PLANTAGEA.

Na zapadu ništa novo

PG — Thu, 12 Sep 2019 10:41:54 +0000

Im Westen nichts Neues. 29. siječnja 1929. godine Erich Maria Remarque pokušat će promijeniti svijet i nesretnu povijest ratovanja, brutalna antiratna knjiga utihnut će već tridesetih godina. Zamijenit će je opus ljudi koji su se razbježali od nacizma da bi postali sjenke u raju nekog novog svijeta. Prvi svjetski rat rodit će povijest bojnih otrova i nečeg puno težeg. Infekcija. Milijuni su umirali od bakterijskih zagađenja rana. Lokalni antiseptici, čak i male radioaktivne naprave za dezinfekciju koje je osmislila Marie Curie, bile su od slabe pomoći. Dok na zapadu nije bilo ništa novog, na istočnom frontu horizont izlazećeg ruskog sunca najavit će novu nadu koja je oblikovala, htjeli to neki ili ne, našu budućnost.

Devetnaestogodišnji Gerhard Johannes Paul Domagk je pao. U početku čovjek ne osjeća ništa, sve dok senzorni neuroni ne odvedu signal uzbune u mozak. Krv se pojavi kad i bol. Ništa nova ni na istoku, milijuni su ranjeni, rat je tek bio na početku, bio je broj anonimiziran oceanom beskrajne patnje. Krvlju natopljena Zemlja pitala se: da li je došlo vrijeme? Da li je vrijeme da ljudska rasa kreira na sasvim drugačiji način? Gerhard se ustao s vlastite krvi na zemlji, na blatu je ostalo pitanje koje će ga voditi cijeli život. Na previjanju rana vidjet će svijet gnoja i vrućice, svijet sepse i bunila. Da, rekla je zemlja, vrijeme je.

Gerhard će imati sreće. Infekcija njegove rane nije ga ubila, već tri godina nakon rata diplomirat će na medicinskom fakultetu u Kielu. Vriskovi patnje odzvanjat će u njegovom mozgu sve do 1964. godine. Prvi svjetski rat donijet će paničnu želju za zabavom charlestona, umjetnost je razbila konstrukciju realnosti dadaizmom i dodekafonijom a svi svjetski liječnici shvatili su kroz rat kako je najveći neprijatelj rane infekcija. Heinrich Hörlein netom nakon drugog svjetskog rata vodio je program istraživanja antimikrobnih tvari u kompaniji Friedrich Bayer. Velikan medicine Paul Ehrlich i njegov lijek Salvarsan bili su mu veliki uzor. 1927. godine pridružit će mu se mlađahni Gerhard Domagk. Kao nikada do sada u povijesti farmaceutskog istraživanja okupljena je elita s menadžerskom strukturom i organizacijom rada kako već samo Nijemci znaju. Kemičari su produktivno stvarali nove spojeve. Kasnije ćemo krstiti takve spojeve engleskim nazivom NCE, new chemical entities, novi kemijski entiteti. Spojevi kakvi još nisu nastali nigdje u prirodi, nije to bio Flemingov penicilin. Cilj je bio jasan. Trebali su pomoći u liječenju tropskih infekcija te infekcija klasičnim bakterijama. Odabrali su tzv. modalni mikroorganizam, opasni Streptococcus haemolyticus. Sustav je bio toliko dobro posložen da su znanstvenici mogli ispitati trideset novih molekula tjedno in vitro i u miševa. Danas smo znatno brži, ali za ono doba to je bila fascinantno brzi tijek ispitivanja.

Usprkos brzini, napredak je bio spor. Kemičari su se bacili na derivate prirodnog antimalarika kinina ali takvi spojevi su samo nasmijali bakterije. Jedan član tima, Josef Klarer, odlučio se za već poznatu kemiju, tzv. azo-boje. Azo-spojevi imali su karakterističnu vezu -N=N- i takvi spojevi već su bili naveliko korišteni. Neki su pokazivali sposobnost vezanja na membranu bakterija i znanstvenici su s pravom pretpostavili kako bi takvi spojevi mogli pomoći u borbi protiv bakterija. Neuspjeh za neuspjeh se opet izredao, a tada je genijalni Heinrich Hörlein predložio ubacivanje sumpora u strukturu molekula. U Domagkovom laboratoriju rođene su brojne molekule. Među njima i K1-695 nastao 1932. godine. U to doba in vitro i in vivo eksperimenti bili su paralelni proces. Danas se uglavnom prvo provodi in vitro ispitivanje. Imali smo sreće. K1-695 odlično je štitio miševe od infekcije, ali in vitro nije radio baš ništa. Domagk nije bio obeshrabren i puno je nade polagao upravo u tu molekulu. Molekula je imala suho kemijsko ime 4-[(2,4)-diaminofenil)azo]benzen-sulfonamid i kao i mnogi diazo- spojevi bio je prekrasne boje, ovog puta crvene. 1935. godine Domagk dat će spoju ime Prontosil i do te godine već smo znali kako u životinja djeluje protiv bakterija i kako nije toksičan. Povijest medicine zapamtit će problem s nazivima: sam Domagk je prije 1935. godine spoj nazivao Streptozon pod šifrom D 4145. Već 1936. godine Prontosil se počeo koristiti u ljudima. Domagk je imao, po drugi put, vrlo osobni razlog. Njegova vlastita kćer oboljela je od infekcije koja je zahvatila cijelu njenu ruku. Prijetila je amputacija i Domagk će Prontosilom spasiti i njenu ruku i njen život. Prontosil je odmah otvorio veliko pitanje. Kako jedan lijek koji baš ništa ne djeluje protiv bakterija in vitro djeluje tako dobro in vivo?

U isto vrijeme, preko puta Maginotove linije, Francuzi su bili na istom tragu. Istraživači Roussel Laboratories neovisno su stvorili gotovo isti spoj i nazvali su ga Rubiazol. Ernest Fourneau iz Institut Pateur bio je talentirani kemičar i njegova grupa stvorila je niz sličnih diazo spojeva. Bračni par, Tréfouël, D. Bovet, F. Nitti, članovi njegovog tima, shvatili su kako svi takvi diazospojevi imaju nešto zajedničko. Polovicu molekule, sulfanilamid. Sulfanilamid, za razliku od Prontosila, bio je djelotvoran in vitro i in vivo. Zaključili su kako negdje u živom organizmu dolazi do pucanja -N=N- veze Prontosila i kako je nastali raspadni produkt, sulfanilamid, baš ta molekula koja djeluje kao antibiotik. Sulfanilamid kao lijek ući će u primjenu u Francuskoj, SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Danas antibiotike doživljavamo kao nešto sasvim uobičajeno. Povijest medicine pamti beskrajnu skepsu stručnjaka hoće li čovječanstvo ikada stvoriti pravi antibiotik. Sve te sumnje rastopile su se 1935. i 1936. godine i danas nema više živih svjedoka koji bi pamtili živost stare skepse. Otvorena je nova era antibiotika, tzv. sulfo-antibiotika koji će ostati u primjeni do današnjeg dana. Već 1938. godine stvoren je sulfapiridin koji je s uspjehom liječio tada vrlo opasne upale pluća.

Sulfa-antibiotici obilježit će cijelo poglavlje u medicinskoj mikrobiologiji. Toliko su utjecali na farmaceutsko istraživanje da spojeve te klase koristimo u nizu drugih bolesti, poput raznih diuretika, sulfasalazina koji se koristi kod upalnih bolesti crijeva, i sulfonil-urea koje koristimo kod dijabetesa tip II. Kao antibiotici, oni se upliću u metabolizam folne kiseline u bakterijama. Ipak, u ratu s opasnim mikroorganizmima s ovom klasom smo shvatili i naša ograničenja. Kako osmisliti molekule protiv lukavih mikroorganizama? Koliko nasumične kemijske maštovitosti i vještina u sintezi možemo realno iskoristiti u toj borbi? Za to će nam trebati pomoć prirodnih kemijskih boraca u evolucijskim utakmicama života. Taj je put utabao Fleming o kojem smo pisali: struktura jednog penicilina toliko je kompleksna da bi tek nakon puno pokušaja i pogreške, vjerojatno desetljeća, doista to napravili. Iskoristili smo evoluciju kemijskih sukoba života. U sljedećoj priči naučit ćemo kako smo promijenili kemijski tijek evolucije u antibiotika.

Više od stoljeća je prošlo od groznih infekcija prvog svjetskog rata. Domagk je bio ranjen, Erich Maria Remarque možda nije uzaludno pisao. Na zapadu i istoku ipak je bilo nešto novo. Čovjek je stvorio potpuno novu klasu spojeva potpuno novih svojstava. Ako smo mi isto djeca prirode, jesu li i to prirodni spojevi? Odgovore ćemo ostaviti filozofiji. Negdje daleko, zemlja je gurnula nas, malu djecu, kao kada ih učimo puzati. Hajde, vrijeme je za samostalnost. Ne znamo gdje nas to vodi. Jedno je sigurno.

Da nije bilo toga, neki od nas ne bi bili živi.

The post Na zapadu ništa novo first appeared on PLANTAGEA.

Salvarsan

PG — Mon, 19 Aug 2019 12:30:53 +0000

Pokušali ste, pali i izgubili. Ustali ste se i ponovo probali, ljudski život katkad je igra strpljenja. Šest stotina i šest. Puno stotina pokušaja za uspjeh. Nakon puno brisanja prašine s koljena naučili smo zatražiti pomoć iskusnih i starijih. Opisat će nam sve pokušaje dok ih slušamo raširenih očima. Samo smo trebali pitati, ništa drugo. Na nama je da prenesemo mudrosti na nove generacije, koljena će i dalje biti prašnjava od padanja. U tome je ljepota jednog života, nešto jada i šaka mudrosti.

Priča započinje s bolesti koja nam i danas zvuči opako. Sifilis. Tu i tamo liječnici još uvijek sretnu zlokobne simptome dugotrajne infekcije sifilisom, ali daleko, daleko manje nego prije puno godina. Ironija je sudbine da povijest medicine ne zna povijest sifilisa. Talijan Girolamo Fracastoro dat će joj ime u XVI. stoljeću, a stanovnici Napulja upoznat će sifilis već krajem XV. stoljeća kao „francusku bolest“: francuski vojnici proširili su je po Italiji. Neki zlobni komentari govore kako se iza tajnovitog smješka Mona Lise skriva sifilis. Nije htjela pokazati zube načete uzročnikom ili pokušajem liječenja. Tko je bio prvi pacijent? Teško je znati. Povjesničari se dijele u dva klana: „predkolumbijance“ i „postkolumbijance“. Sifilis su jasno opisale mezoameričke kulture i „postkolumbijanci“ smatraju kako je sifilis došao već prvim Kolumbovim brodovima u Europu kao spolno prenosiva bolest. „Predkolumbijanci“ ostavljaju prostor sumnji kako je sifilis bio prisutan u Europi i prije, samo nije bio prepoznat. Iza strašne bolesti skriva se malena, vrlo osjetljiva bakterija, Treponema pallidum. Usprkos nekim pokušajima, nije postojao biljni lijek onog doba protiv sifilisa.

Wikipedia" src="https://www.new.plantagea.hr/wp-content/uploads/2019/08/Paul-Ehrlich.jpg" alt="Photo: Harris & Ewing, 1915.; Wikipedia" width="300" height="400" srcset="https://www.new.plantagea.hr/wp-content/uploads/2019/08/Paul-Ehrlich.jpg 300w, https://www.new.plantagea.hr/wp-content/uploads/2019/08/Paul-Ehrlich-225x300.jpg 225w" sizes="(max-width: 300px) 100vw, 300px" />

Photo: Harris & Ewing, 1915.; Wikipedia

Paul Ehrlich bio je genije medicine. Zahvalni smo mu na konceptu dijela imunološkog sustava i otkrićima u mikrobiologiji. Početkom XX. stoljeća njegov tim je odlučio pozabaviti sifilisom koji je već četiri stoljeća bio bauk Europe. Paul Ehrlich postavit će farmaceutsko istraživanje na temelje koje uvelike prepoznajemo i danas. Htjet će odabrati molekulu koja ubija mikroorganizam koji izaziva bolest, a što manje šteti čovjeku. U tom istraživanju, očito, bit će puno pokušaja i pogreške i trebalo je sintetizirati veliki broj spojeva. Organska kemija tada je već bila sasvim dobro razvijena, obogaćena tipičnim njemačkim pedantnim duhom. Kako bismo pobijedili sifilis trebat će još jedna vrlo pedantna nacija – Japanci.

1907. godine Alfred Bertheim sintetizirat će jednog od brojnih spojeva, nazvat će ga arsfenamin a nešto kasnije bit će poznat po svojem komercijalnom imenu Salvarsan. Spoj šest stotina i šest, kao šesti spoj šeste grupe spojeva marljivog tima kemičara. Dvije godine kasnije, Japanac Sahachiro Hata dokazat će mu djelovanje protiv zločestog uzročnika Treponema pallidum. Zvuči tako jednostavno, ali nije bilo. Bakterija Treponema pallidum nije rasla na klasičnim podlogama kao mnoge druge bakterije koje smo već i tada poznavali i za njeno ispitivanje bili su potrebni životinjski modeli. Kao stvoreno za jednog marljivog Japanca.

Salvarsan je postao revolucija. Sifilis je bila kronična bolest od koje se umiralo polako, godinama, a tad je mukama konačno došao kraj. Salvarsan je postao prvi pravi antibiotik, upisan zlatnim slovima u povijest medicine. Manje smo svjesni vrijednosti koncepta. Prvo, sintetiziraj niz sličnih spojeva. Drugo, ispitaj ih u modelu prije čovjeka i odaberi spoj prihvatljive djelotvornosti i sigurnosti. Ono što mnoge prestraši je njegova kemija. Salvarsan je arsenov spoj. Arsenovi spojevi poznati su i djeci iz kriminalističkih romana i klasični su primjer toksikologije u praksi. Salvarsan nas je naučio kako toksičnost metala poput arsena i žive ovisi o spoju u kojem se nalazi. Ipak, po svim kriterijima Salvarsan je bio farmaceutski nezgodan lijek. Bio je vrlo nestabilan na zraku, a morao se otopiti u velikom volumenu fiziološke otopine. Po današnjim kriterijima to je neprihvatljiv lijek. On i njegov nasljednik Neosalvarsan iz 1912. godine doživjeli su „starost“ i korišteni su sve do četrdesetih godina kada ih je revolucija drugih klasa antibiotika pomela u muzej povijesti medicine.

Usprkos racionalnom pristupu, sam Ehrlich i njegov tim nisu bili sigurni kako Salvarsan „radi“. Početkom XX. stoljeća postojala je velika skepsa medicine hoćemo li ikada naći lijek koji može ubiti bakteriju bez da štetimo čovjeku. Razmišljali su da li Salvarsan samo djeluje na imunološki sustav i pomaže uništiti bakteriju. Danas znamo da je njegov mehanizam kompleksan i djeluje na stvaranje DNK, RNK i proteina u bakteriji. Arsenovi spojevi nestat će iz medicine naslijeđeni drugim lijekovima. Salvarsan označava prekretnicu u istraživanju. Nakon njega, doći ćemo do velikog raskršća. Hoćemo li nastaviti padati na koljena ili ćemo u pomoć prizvati svijet starih mudraca? Dva koncepta, svakako ne sukobljena, rast će jedan uz drugog i stari mudraci će odnijeti prevagu i dan danas ga nose na svojim plećima. Za to će nam trebati nekoliko povezanih priča; upoznat ćemo kako je lijek bez antibakterijskog djelovanja postao antibiotik, koga smo prizvali u pomoć kao vrsta i kako smo naučili slušati istraživanje koje traje ne stotinu, već stotine milijuna godina. Na kraju, dvije osobe u Zagrebu odlučile su promijeniti evoluciju biokemije ili biokemiju evolucije, a u poplavi lokalnih heroja nikada ih nismo nazvali herojima.

Otresite tu prašinu s koljena. Ustat ćete po tko zna koji put. Ako treba, šest stotina i šest ustajanja.

The post Salvarsan first appeared on PLANTAGEA.

Penicilin

PG — Fri, 16 Aug 2019 08:39:24 +0000

Vaš korak lomio je grančice i ostavljao zbor uvelog lišća u sobama zaborava. Hodali ste sporo, bili ste mačka koja se šulja neopreznim pticama. Ispod vaših mekanih stopa svijet je od kojeg nema skrivanja, mreža koja povezuje beskrajne kilometre, fine niti, bionički kablovi 24. stoljeća, netko ih je postavio prije više stotina milijuna godina. Vi, Homo sapiens, nesvjesni Drevne Mreže starije od vašeg najstarijeg pretka. Došli ste kući, nesmotreno ostavili sendvič od izleta na stolu, dok ste se probudili Drevna Mreža već ga je dohvatila, te niti prorasle su škrobnu slabost mljevenih žitarica, asimilirale ga i transformirale. To jutro, vaši prsti primit će zaboravljeni sendvič i Velika Mreža uhvatit će ih. Nema vam spasa. Velika Mreža je moćna, Deep Web interneta je tek dječji plagijat. Uvučeni ste, duboko u njoj ostavit ćete ljudske površnosti, odreći se dijela individualnosti i usamljenosti.

Na kiši ratne Velike Britanije, tog lipnja 1941. godine, Howard Florey i Norman Heatley uzeli su spore plijesni i njom namazali svoje kapute. Velika Mreža je oduvijek bila svjesna prisustva Homo sapiensa, ali sada je prvi put pogledala na nas kao zanimljiva razumska bića. Znali su zašto to čine. Vrijednu vrstu Penicillium notatum treba spasiti od ratnih stradanja i nositi tu plijesan u kulturi bilo je previše rizično. Velika mreža hifa malih i velikih gljivica ima svoj trajniji i lakši oblik i spore plijesni su se fino utkale u moderni engleski kaput koji će otići u SAD. Da, to je bila ona ista gljivica o kojoj ste učili u školi, ona slavna plijesan Alexandera Fleminga iz bolnice St. Mary’s Hospital u Londonu.

1928. godine jedna jedina spora plijesni ubit će bakterije na podlozi. Fleming je imao puno problema, znao je da u plijesni mora biti neki spoj koji ubija bakterije ali njegova tadašnja laboratorijska tehnologija nije mogla dati dovoljnu količinu te čarobne tvari. Fleming je napravio nešto što danas nitko ne bi olako. Podijelio je spore drugim zainteresiranim znanstvenicima u nadi da će netko drugi naći rješenje. Velika Mreža spora otišla je u razne dijelove svijeta, ali nas će zanimati samo nekoliko. Dio spora završio je kod misterioznog „dr. H. Schmidta“ u Njemačkoj. Mreža će se razgranati u Institut Pasteur u Parizu i Centraalbureau voor Schimmelcultures (CBS) kod Utrechta i sljedećih petnaestak godina nećemo znati što se s njom zbivalo.

Dvije godine prije odlaska u SAD, 1939. godine, Howard Florey i Norman Heatley, dvojica britanskih znanstvenika, uspjeli su ono što Fleming nije. Uzgojit će dovoljne količine plijesni i njihov kolega, Ernst Chain izolirat će, po prvi put, penicilin.

Mikrobiološka ispitivanja pokazat će njegovu snažnu antibakterijsku moć, ali 25.5.1939. godine puno se ruku treslo. Tog dana prvo živo biće biti će liječeno penicilinom, čak četiri miša. Četiri druga miša neće dobiti ništa, a svi će biti zaraženi streptokokom. Zagasili su svjetlo i otišli. Ujutro, čekala su ih četiri mrtva miša i četiri živa miša. Ona četiri živa dobili su penicilin. U veljači 1941. godine jedan policajac s ozbiljnom bakterijskom infekcijom biti će prvo ljudsko biće koje je primilo penicilin. Nakon samo 24 sata njegovo stanje je bilo dramatično bolje, ali se desio problem – nije više bilo zalihe penicilina. Policajac je umro nekoliko tjedana kasnije. Naučili smo na njegovoj smrti, ne prekidaj prerano liječenje antibioticima. Za to saznanje bio je potreban ljudski život. Dodatne količine bile su dovoljne za izliječiti fatalne infekcije i naša vesela skupina znanstvenika objavit će svijetu prve rezultate.

Svi su oni znali da se mora usavršiti proizvodnja ali u Velikoj Britaniji nije bilo kapaciteta. Spore će u kaputima stići u grad Peoria, Illinois. Američki znanstvenik Andrew Jackson Moyer predložit će masovni uzgoj na kukuruznom sirupu i naći će se drugi soj koji proizvodi više penicilina. Bio je to P. chrysogenum. Kukuruz je opet spasio tisuće. 1942. godine bilo je dovoljno penicilina za stotinu pacijenata, već sljedeće godine za desetine tisuća. Uspjeh dana D nije počivao samo na artiljeriji već i na penicilinu i liječenju infekcija nakon ranjavanja. Vlade Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a su se prestrašile. Da li je misteriozni dr. Schmidt uspio uzgojiti plijesan? Tek kasnije će doznati kako je njemačka kultura uginula još tridesetih. U velikoj tajnosti, u Parizu su francuski znanstvenici bili svjesni što imaju i uz pomoć tvrtke Rhône-Poulenc probali svoju proizvodnju. Uspjeli su, ali su sumnjičavi Nijemci doznali za dio tajnog projekta. Lukavi Francuzi dali su Nijemcima soj plijesni koji ne proizvodi penicilin. U skučenim ratnim uvjetima Francuzi su izliječili do kraja rata tridesetak pacijenata neovisno o Amerikancima, ali nije bilo mogućnosti daljnje proizvodnje.

U sudbinu penicilina upetljale su se hife Utrechta. Znanstvenici Centraalbureau voor Schimmelcultures (CBS) bili su poznati mikolozi i imali su tada najveću zbirku plijesni na planeti. 1942. tajanstveni dr. Schmidt zatražio je od CBS-a uzorak Flemingove plijesni, ali su ih Nizozemci, kao i Francuzi, nadigrali. Rekli su kako ne posjeduju traženi soj, a u tajnosti su razvijali svoje. Tražili su dodatne sojeve koji najbolje stvaraju penicilin u tvrtki Nederladsche Gisten Spiritusfabriek. Već 1943. godine imali su penicilin i Nijemci nikada nisu doznali što se skriva pod kodnim imenom Bacinol. Ipak, trebali su usavršiti postupak i nije im bio dostupan rad Amerikanaca i Britanaca. Židov Andries Querido u tajnosti im je dostavio medicinski časopis Schweizerische Medizinische Wochenschrift gdje je opisan cijeli postupak u SAD-u. No, kako proizvoditi to u tajnosti okupirane Nizozemske? Zaposlenik Nederladsche Gisten Spiritusfabriek, F.G. Waller, zapisat će u memoarima: „njemački vojnik koji nas je čuvao volio je piti“. Kako je „Spiritusfabriek“ proizvodio alkoholna pića davali su mu gin, a pijani vojnik bi zaspao. Kasnija bombardiranja saveznika usporit će posao, ali već 1946. godine Nizozemci su imali svoju proizvodnju neovisnu od Amerikanaca i to će dovesti do daleko bolje opskrbljenosti Europe penicilinom, sve dok Europska industrija nije uspjela osoviti se na noge u drugim zemljama.

Krenuo je veliki put penicilina i svih njihovih derivata koje danas poznajemo i još uvijek uvelike koristimo. Penicilin nije zaobišao niti moju obitelj. Teta Vava i teta Rozika potegnule su sve svoje stare aristokratske veze i već su 1946. godine nabavili penicilin. Bilo je korisno što su za vrijeme rata skrivale jednu osobu, kako je voljela teta reći, treću do Tita i koji je to omogućio. Njihov njuh da prepoznaju novi lijek pokazao se bitnim jer je izliječio čovjeka, a penicilin su čuvale na tajnom mjestu na tavanu, zajedno s kondenziranim američkim mlijekom i brašnom.

Da li je Fleming doista bio prvi? Povjesničari znanosti dali su puno odgovora. Pljesnivi kruh opisan je kao lijek za površinske rane još u starom Egiptu. Arapska kultura koristila je plijesni u veterini, u Srbiji i Grčkoj opisano je korištenje plijesni u liječenju. Na Sri Lanki se plijesan još u 2. stoljeću p.n.e. koristila za liječenje površinskih infekcija. 1640. engleski farmaceut John Parkington striktno će zapisati korištenje plijesni u liječenju. Joseph Lister (1871), William Roberts (1874), John Tyndall (1875), Louis Pasteur i Jules François Joubert (1877), Andre Gratia i Sara Dath (1920), Clodomiro Picado Twight (1923) – svi su oni opisali kako razne vrste plijesni koče rast bakterija in vitro. Ali Fleming je dao nešto bitnije. Shvatili smo važnost točnog soja. Tek mali broj vrsta i sojeva doista će stvarati suvisle količine penicilina. Shvatio je važnost izolacije aktivne tvari i za ono doba to je bio ogroman trud za koje je trebalo desetljeće.

Danas su antibiotici, na žalost, i omraženi. Gledamo ih u kontekstu opasnosti od rezistencije, katkad kroz prizmu ponavljajućih infekcija, kroz neuspjehe a ne samo uspjehe, kroz nuspojave, kroz negativno djelovanje na vlastiti mikrobiom. Naučili smo i učimo razumnoj primjeni, koliko je moguća. Bojimo se rezervnih antibiotika i trena kada i na njih postanu rezistentne bakterije. Prizivamo nove antibiotike, pa i bakteriofage u njihovoj kontroli. Ipak, podsjetite se. To je bila jedna od najvećih revolucija u medicini. Ne biste htjeli niti znati smrtnost katkad bezazlenih rana i infekcija od doba prije njih, već su generacije prošle i nitko to niti ne pamti. Ne slušamo više starije. Stare obiteljske priče slabo se prenose, treba juriti dalje, zove karijera, političke objave na fejsu i nove štikle ili nove grudi neke influenserice. Priče naših baka treba pričati kada i sami budete bake ili djedovi. Ne stavimo li znanje današnjeg vremena u veliki lonac tuga i mudrosti prošlosti, biljka budućnosti koja raste iz te sadašnjosti mogla bi postati divlja, kriva i prevrnuti se.

Večeras, sutra, zaputite se sami, bez mobitela, bez glasova drugih, tiho kao mačke koje vrebaju neoprezne ptice, po poljima, po šumama, parkovima. Ispod vaš stopala je svijet hifa, Velika Mreža, veća od interneta. Uhvatit će vas, nemojte se bojati. Otpor je uzaludan. Postat ćete više od kutije u koju se volimo zatvoriti, strah od gubitka površnosti samo je iluzija. Kada sljedeći put budete bacali pljesnivu breskvu, sir ili kruh, zastanite, pa tek onda bacite.

Puno toga lijepog se može desiti kad zastanete u onom što drugi rade s gađenjem i užurbanošću.

The post Penicilin first appeared on PLANTAGEA.

Biljke i dodaci prehrani kod hemofilije

PG — Thu, 01 Aug 2019 06:52:48 +0000

U sklopu 13. Edukacijskog ljetnog kampa Društva hemofiličara Hrvatske održano je predavanje pod nazivom „Biljke i dodaci prehrani–što se smije, a što se ne smije uzimati?“.
Na slici: dr. sc. Stribor Marković, prof. dr. sc. Jelena Roganović, dr. med., doc. dr. sc. Marko Marinić

Današnji lijekovi su dobro definirani dozom, indikacijama (bolestima i stanjima u kojima se primjenjuju) te kontraindikacijama i nuspojavama. Pacijenti s hemofilijom već su upoznati s lijekovima s kojima je potreban oprez. Postoji područje koje zbunjuje. To je područje biljnih preparata i dodataka prehrani. Što s njima napraviti? Na internetu prevladava neobičan disbalans informacija, od „striktno izbjegavajte“ pa do „sve prirodno je sigurno“. Što je od tih informacija korektno, a što ne?

Ljekovite biljke i dodaci prehrani

U XXI. stoljeću svjedočimo napretku medicine i uz lijekove dobivene kemijskom sintezom imamo sve više biotehnoloških lijekova. Zbog čega smo zadržali biljne lijekove. Neki će reći, radi se samo o inerciji i nostalgiji. Postoje drugi, vrlo medicinski razlozi. Većina lijekova današnjice su jedna tvar definiranog utjecaja na organizam ili kombinacija dva ili više lijeka. U slučaju nekih ljekovitih biljaka nismo mogli izolirati ili kemijski obraditi jednu molekulu. Primjerice, kod poznatog biljnog antidepresiva gospine trave, 20% svih tvari biljke pokazuju učinak i te tvari su svrstane u čak tri kemijske klase. Neke smo biljke zadržali u modernoj primjeni jer su sigurne i efikasne u ublažavanju simptoma nekih bolesti, pa biljke poput bršljana, bijelog sljeza i divizme koristimo za ublažavanje kašlja.

Ljekovite biljke u Europskoj Uniji mogu biti registrirani kao dodaci prehrani ili biljni lijekovi. Na žalost, dodaci prehrani imaju manje striktnu kontrolu kvalitete i za razliku od biljnih lijekova, ne postoje priložene upute o lijeku koji i daju informaciju pacijentu/ici kada određeni preparat smije ili ne smije koristiti.

Dodaci prehrani velika su skupina preparata u kojima nisu samo biljni pripravci već i vitamini i minerali, te razni drugi mikronutrijenti poput aminokiselina i masnih kiselina koji su neophodni za našu fiziologiju. Neki medicinski djelatnici zaziru od područja takvih dodataka prehrani. To možemo razumjeti jer se često uzimaju nekontrolirano i bez racionalne ili medicinske potrebe. No, nije to uvijek tako. U slučaju nedovoljnog unosa hranom ili povećanim gubitkom mikronutrijenata dodaci prehranom mogu imati smisla. Tako se, primjerice, vitamin D može uzimati u zimsko doba ili kod ljudi koji izbjegavaju sunce, a sami ga dovoljno ne unose prehranom. Slavne omega-3 kiseline mogu se uzimati kada u hrani ne uzimamo dovoljno riba bogatih omega-3 kiselinama ili biljnih ulja koja ih sadrže. Preparati cinka mogu imati smisla u slučaju da uzimamo lijekove koji smanjuju njegovu razinu u krvi. Vitamin B12 može koristan u slučaju uzimanja nekih lijekova poput metformina ili veganske prehrane.

Dodaci prehrani kod hemofilije

Najviše konfuznih informacija nalazimo oko relativno čestih dodataka prehrani koji sadrže omega-3 kiseline. I na profesionalnim udruženjima nailazimo na upozorenja kako se kod hemofilije ne smiju uzimati omega-3 preparati. To nije istina. Omega-3 kiseline su neophodne za našu fiziologiju i njihov utjecaj na zdravlje krvožilnog sustava je kompliciranije od utjecaja na zgrušavanje krvi. Postoji tzv. biljna omega-3 kiselina, nazvana alfa-linolenska kiselina (ALA), te „riblje“ omega-3 kiseline nazvane EPA i DHA. Naš organizam može više ili manje efikasno pretvoriti dio biljne ALA u EPA i DHA. EPA i DHA služe organizmu u nizu fizioloških procesa. Drugim riječima, ljudi s hemofilijom kao i svi drugi trebaju ih uzimati, prije svega prehranom. U prehrani to uključuje korištenje, uz primjerice maslinovo ulje, i ulje repice. Koristi se i ulje sjetvenog podlanka (Camelina sativa) i ulje jezgre oraha te konoplje koja su također bogata omega-3 kiselinama. Konzumacija plave ribe poput srdela jednom do dva puta tjedno može dati sasvim dovoljna da zadovolji potrebe organizma. Ukoliko se koriste preparati, pametno je o tome obavijestiti svojeg liječnika, no uzimanje tipično prosječnih doza od 500mg EPA i DHA zajedno ne predstavlja rizik za zdravlje jer to mogu biti i doze obroka ribe. Sadržaj EPA i DHA je redovno označen na kutijicama. Omega-3 preparati dolaze u nekoliko oblika:

trigliceridi (najuobičajeniji) su tipična klasična riblja ulja
etilni esteri omega-3 koji se nalaze i u lijekovima i dodacima prehrani
fosfolipidi su najčešće ulje račića krill ulje
slobodne masne kiseline koji kod nas nisu dostupni i nalaze se samo u lijekovima

Usprkos marketingu, nakon duže primjene nema većih razlika u njihovoj efikasnosti. Bez obzira na to, posavjetujte se sa stručnom osobom ima li smisla koristiti takve preparate te da li se promjenom prehrambenih navika mogu dobiti hranom dovoljne količine.

Vitamini i minerali su sigurni u hemofiliji, pazeći da ako se uzimaju kao suplementi budu u fiziološkim dozama, pa za savjet i smislenost njihovog uzimanja popričajte sa stručnom osobom. Neki vitamini u ekstremno velikim dozama, poput D i A mogu biti i problem. Srećom takve doze nisu olako dostupne pacijentima. Zapamtite, uvijek je pametnije vitamine uzimati prehranom, ako je to ikako moguće.

Vitamini skupine K, od kojih je najčešći K1 te K2, svima su poznati kao „vitamini koagulacije“ odnosno grušanja krvi. Kako su razni tipovi hemofilije genetski problemi, logično je da vitamine K skupine ne možemo koristiti za liječenje hemofilije. No, tih vitamina trebamo imati dovoljno zbog drugih fizioloških procesa poput zdravlja koštanog tkiva. Da li su štetni? Danas su popularni suplementi s vitaminom K2 i uobičajene doze u našoj zemlji (najveća doza je samo 0,18 mg) nisu opasni u hemofiliji.

Kao suplementi mogu se nabaviti pojedine aminokiseline: tirozin, triptofan, glutamin i aminokiseline razgranatih lanaca. One također nisu štetne. Strah zna biti katkad vezan za koenzim 10 koji se koristi kod kroničnog zatajivanja srca, no razloga za strah nema jer neće imati značajniji utjecaj na zgrušavanje u kontekstu hemofilije. Koenzim 10 bi se ionako trebao koristiti po preporuci stručne osobe.

Ljekovite biljke

Za razliku od područja klasičnih suplemenata, određene biljke je pametno izbjegavati u hemofiliji. Ginko (Ginkgo biloba) je poznata biljka poboljšanja cirkulacije i poboljšanja kognitivnih funkcija u starijih osoba. Ginko doista treba izbjegavati. On doista može smanjiti zgrušavanje krvi, pa treba pitati stručnu osobu u slučaju potrebe korištenja ginko s čim se može zamijeniti. Biljke kineske herbalistike koje su dostupne na zapadu: dong quai (Angelica sinensis) i danshen (Salvia miltiorrhiza) treba izbjegavati u kontekstu hemofilije zbog utjecaja na zgrušavanje krvi. Češnjak se smije koristiti u prehrani, ali je ipak pametno izbjegavati suplemente na bazi češnjaka pogotovo u velikoj dozi kroz duže vremensko razdoblje. Pripravci češnjaka se ionako i koriste kao višemjesečna terapija pa treba imati na umu da se izbjegavaju. Pravi ginseng (Panax ginseng) je pametno izbjegavati jer je opisan učinak na zgrušavanje pa se sugerira korištenje biljaka sličnog djelovanja koje nemaju takav utjecaj, poput ružičastog žednjaka (Rhodiola rosea). Kratkotrajno korištenje đumbira kao začina ne bi trebalo predstavljati rizik, ali dugotrajnije korištenje suplemenata na bazi đumbira treba izbjegavati jer se u kliničkim studijama pokazao efekt na smanjenje zgrušavanja krvi. Đumbir se ionako koristi kao antiemetik (sredstvo protiv mučnine) pa su sintetski antiemetici pametna zamjena. Ako se đumbir koristi kod funkcionalne dispepsije („otežane probave“), druge biljke poput srčanika ili lijekova poput Iberogasta su dobra i sigurna zamjena.

Povratić (Tanacetum parthenium) se koristi kao biljni lijek kod migrene. Kako utječe na funkciju trombocita, pametno je izbjegavati ga i potražiti druge terapijske opcije koji, srećom, ima. Korištenje kore vrbe (Salix sp.) u liječenju osteoartritisa kod nas je vrlo rijetko. Kora vrbe zna zbuniti i kliničare jer prečesto povezuju djelovanje Aspirina odnosno acetil-salicilne kiseline i kore vrbe. Njihov mehanizam djelovanja nije isti i u realnim studijama u ljudima i najveće doze ne utječu na funkciju trombocita. Stoga nije opasna za korištenje, ali osim kore vrbe postoje i druge opcije poput kristaliničnog glukozamin sulfata registriranog kao lijek pa treba pitati za savjet stručnu osobu. Ljudi vrlo rijetko koriste algu fukus, in vitro je opisan njen efekt sličan heparinu, no u realnosti takve molekule ne mogu se apsorbirati kroz probavni sustav stoga je ne smatramo opasnom.

Zaključak

U članku je dan pregled na koje suplemente i ljekovite biljke treba paziti kod hemofilije. Ako ste u nedoumici, uvijek pitajte za savjet stručnu osobu.

The post Biljke i dodaci prehrani kod hemofilije first appeared on PLANTAGEA.

Karotenoidi

PG — Fri, 28 Jun 2019 07:23:22 +0000

1831. godine njemački kemičar Wackenroder pigmentu iz mrkve nadjenuo je ime mrkve same – karoten. Kemičari su kroz desetljeća otkrili cijelu obitelj spojeva i nazvali je – karotenoidi, po naški rekli bi mrkvoidi. Karotenoidi su velike molekule, gradivni blokovi od 5 ugljikovih atoma povezat će se u poveliko „čudovište“ od 40 atoma. Već u osnovnoj školi smo povezali mrkvu i oči, nesvjesni koliko je priča kompleksnija i ljepša.

Čemu služe karotenoidi u biljci? Imaju niz funkcija, mogu dati karakterističnu boju i time odigrati komunikacijsku ulogu. Dopada vam se boja cvijeta nevena? Zahvalite karotenoidima. Njihova uloga je ipak molekularno profinjenija. U svojoj strukturi sadrže niz dvostrukih veza. Kroz te dvostruke veze vole „plivati“ elektroni. Tako se s više energije mogu prenijeti na nižu, ali će karotenoidi u biljci i „hvatati“ opasne, reaktivne molekule kisika i time štiti biljku. Iz njih mogu nastati molekule koje u biljci služe za komunikaciju među stanicama, ali i mirisne molekule. Predivni miris ruže u svom sastavu sadrži i damascenone, mirisne tvari koje nastaju baš iz karotenoida.

Što su nas učili u školi? Iz mrkve će tijelo stvoriti vitamin A. Učili su nas dobro. Beta karoten je jedan od karotenoida iz kojih tijelo može stvoriti vitamin A. On nije jedina molekula, vitamin A može nastati i iz alfa karotena, gama karotena i beta kriptoksantina. U crijevima imamo poseban enzim, naziva se 15, 15′ dioksigenaza. On će pocijepati veliku molekulu na dva dijela i ovisno o tipu karotenoida, u tom procesu nastat će dvije ili jedna molekula vitamina A. Taj proces ima drugu finoću – on je reguliran. Ako organizam osjeti da imamo dovoljno ili previše vitamina A, „ugasit“ će taj enzim i mi jednostavno nećemo stvarati vitamin A. I dok je moguće doslovce se predozirati vitaminom A kao suplementom, vrlo je teško predozirati se namirnicama bogatim karotenima jer ćemo jednostavno zaustaviti enzim koji ga stvara iz hrane. Vrlo bizarni slučaj trovanja beta karotenom iz mrkve opisan je kod žene koja je svoj tumor pokušala izliječiti sokom od mrkve u ogromnim količinama. Zbog karotena joj je stradala jetra i umrla je, no te kilogramske količine nitko ne bi unosio u organizam u normalnim okolnostima.

Vitamin A je jedan od prvih prepoznatih vitamina i dešifriranje njegove strukture od otkrića trajalo je više od 100 godina. Put njegovog traganja vodi, na žalost, od gladne djece u Francuskoj u XIX. stoljeću gdje su liječnici uočili teške promjene na koži i očima u pothranjene djece. Puno godina kasnije, povezat će se nedostatak vitamina A s tom pričom. Vitamin A je ozbiljan hormon i njegovi razni oblici imaju niz receptora u skoro svim stanicama tijela. Gotovo ne postoji fiziološki proces gdje ne sudjeluje, no važno je znati bitnu činjenicu. Mi našem tijelu trebamo samo dati dovoljno hranom. Tijelo će samo odlučiti što će napraviti s njim. Korištenje vitamina A kao lijeka je moguće ali tada je to pod liječničkim nadzorom i nije bez nuspojava. Tijelo to u fiziološkim procesima održavanja adaptivne ravnoteže, nazvane hormeze, zna izvesti bez problema. On je toliko bitan vitamin – hormon, kao i vitamin D, da imamo i skladišni organ. To je jetra i posebne stanice, nazvane stelatne stanice, skladište vitamin A da ga imamo uvijek dostupnog. Manjak vitamina A danas je zbog bogatije prehrane daleko rjeđi no prije, kao i u nekim državama još uvijek jest problem. Primjerice, u nekim dijelovima Indije djeci još uvijek daju injekcije vitamina A u pojedinim fazama, jer je njegov manjak javni problem u prehrani.

Ipak, toliko smo bili zaokupljeni karotenoidima i vitaminom A, da smo zaboravili na jednu sasvim drugu skupinu. Skupina karotenoida s kisikom zovu se ksantofili i među njima su lutein, mezo-zeaksantin i zeaksantin. Ti karotenoidi su esencijalni nutritivni faktori – oni se nalaze u očima kao tzv. makularni pigmenti odnosno pigmenti retine oka. Oni su nam potrebni kao i karotenoidi iz kojih nastaje vitamin A, ali njihova funkcija je sasvim drugačija. Štite oko od slobodnih radikala ali i od agresivnog plavog svjetla te sudjeluju u samom čulu vida. Lutein i zeaksantin popularni su kao suplementi, no njih je mudro dobivati iz hrane.

Biljke bogate karotenoidima, poput nevena, popularne su u kozmetici i to svi dobro poznajete. Moramo biti svjesni kako znatan dio biljaka ne djeluje samo jednom skupinom spojeva, pa tako i neven djeluje i faradiol esterima a ne samo karotenoidima. Oni daju dodatno protuupalno djelovanje.

I druge karotenoide susrećemo u hrani. Vjerojatno je najpoznatiji likopen iz rajčica. Premda on nema gradivnu ulogu obaveznog mikronutrijenta poput karotenoida iz kojih nastaje vitamin A te luteina i zeaksantina, smatra se dijelom zdrave prehrane. „Dotepenec“ u Europi, rajčica, fino se udomaćila kao i kukuruz i krumpir i ona je glavni nutritivni izvor likopena. Astaksantin, silno popularan suplement, u hrani vrlo malo susrećemo za razliku od njegove braće. Nalazimo ga u rakovima a vrste koje ga puno unose su, primjerice, kitovi koji se hrane krilom te ptice plamenci koji se hrane algama bogatim astaksantinom. Boja njihovog perja potječe isključivo zbog karotenoida u hrani.

Obično vrste bogate karotenoidima vizualiziramo u bojama – rajčica, mrkva i bundeve, primjerice. No, mnoge zelene namirnice itekako su bogate karotenoidima, a među njima i divlje biljke. Divlja riga (Diplotaxis sp.), maslačak, potočarka (Nasturtium officinale), šparoge i list vodopije (cikorije), Aegopodium podgaria (sedmolist), razne režuhe (Cardamine), Rorripa sp. (rod grbak), praseće zelje (Aposeris foetida), kopriva (Urtica sp.) i medvjeđi luk imaju solidne razine luteina te zeaksantina, ali i beta karotena. Ispod zelenog skrivaju se boje karotenoida. Šareni plod maginje (Arbutus unedo) logično sadrži puno zeaksantina i luteina. Voće poput divljih malina zanimljivo nam je zbog drugačijih spojeva, ali sadrže i lutein i zeaksantin.

Postoji puno motiva zašto volimo jesti divlje delicije. Prvi: jednostavno je ukusno. Drugi: u zelenim listovima skriva se puno toga, pa i karotenoidi. Biljke su bića s fascinantnim koktelom molekule koje reagiraju s našom ljudskom fiziologijom. U slučaju karotenoida, oni su esencijalni gradivni elementi našeg tijela. Kad gledate polja, planine i šume, pitate se katkad gledate li samo vi ili i maslačak, režuha i kopriva u vašim očima. A jednom, ispričati treba priču što sve od biljaka pliva u našoj krvi, a da niste toga niti bili svjesni…

The post Karotenoidi first appeared on PLANTAGEA.

Seskviterpenski laktoni

PG — Thu, 27 Jun 2019 11:00:31 +0000

Danas ćemo priču o kemijskim spojevima u biljkama nastaviti s malenom neobičnom klasom nazvanom seskviterpenski laktoni. Najprije ih moramo anatomski pojednostavniti. Seskviterpenski znači – sastoji se od osnovnog kostura od 15 ugljikovih atoma i nalaze se na pola puta između monoterpenskih spojeva (10 ugljikovih atoma) i diterpena (20 ugljikovih atoma). Što znači lakton? To znači da je molekula sadrži i karboksilnu skupinu (-COOH) i alkoholnu skupinu (C-OH). Ove skupine, ako dozvole neki uvjeti, reagirat će i nastat će lakton. Ako ste i zaboravili kemiju, zgodno je podsjetiti se.

Seskviterpenski laktoni mahom su gorki, stoga su vjerojatno nastali u toj vječitoj borbi između biljaka i onih koji ih jedu. Oni služe i kao prirodna zaštita biljaka od UV zraka a neki su dio arsenala biljaka protiv opasnih mikroorganizama. U biljkama seskviterpenski laktoni, osim obrane od životinja, uključujući i insekte, imaju funkciju kao biljni hormoni koji mogu utjecati na rast, primjerice, korijena. Neke parazitske biljke poput roda Orobranche mogu „osjetiti“ laktone biljaka na kojima parazitiraju i to će potaknuti njihov rast. S druge strane, seskviterpenski laktoni suncokreta mogu smanjiti rast krumpira i nekih žitarica. Vjerojatno najljepša uloga jednog seskviterpena, 5-deoksistrigola iz japanskog lotosa, služi da potakne rast gljivice koja živi na njegovom korijenu i tako pomaže u njihovom udruživanju.

Životinje su razvile receptore za gorko kako bi prepoznale potencijalne otrove ali i kako bi oni potaknuli niz hormona koji reguliraju probavni sustav, poput gastrina koji potiče rad želuca i kolecistokinina koji potiče pražnjenje žučnog mjehura. To je vječna igra između naše fiziologije i okoliša. Za osjećanje seskviterpenskih laktona imamo posebne receptore – neće svi receptori za gorko reagirati na njih, TAS2R46 i TAS2R50 su se evolucijski specijalizirali baš za njih. Upravo su i oni posrednici u njihovom djelovanju.

Neke od tih seskviterpenskih laktona susrećemo često. Listovi maslačka i vodopije (cikorije) na našem meniju te listovi artičoke kao ekstrakti sadrže, uz druge spojeve, i gorke seskviterpenske laktone. Kao i u slučaju drugih gorkih biljaka na tanjuru ili u čaju gorki seskviterpenski laktoni tih biljaka dio su naše zdrave prehrane i dobrog rada želuca, jetre i žučnog mjehura. Tko bi rekao da ih neki ne vole. U uzgojenom povrću nalazimo ih u nekim klasičnim salatama te špinatu, te u ljekovitim i začinskim biljkama naših vrsta pelina (Artemisia) te čičkovima (Arctium sp.). Osim što djeluju na probavni sustav, ovakve jestivo-ljekovite vrste mogu biti jedan od brojnih faktora zdravlja krvožilnog sustava, djelujući kao protuupalne tvari te na dušikov oksid, tvar koja širi krvne žile.

Jedan od najgorčih spojeva laktona je 11(S),13-dihidrolaktukopikrin kojeg nalazimo u rodu Lactuca, možemo ga osjetiti kad se razrijedu na 0,2 ppm – 0,2 dijelova na milijun. Sva sreća da njega nalazimo u malim količinama.

Planetarno najpoznatiji medicinski lakton ne dolazi iz artičoke i maslačka. To je artemizinin, aktivna tvar slatkog pelina i lijek protiv malarije. Fascinantni je dio povijesti da je prvi put izoliran u bivšoj Jugoslaviji, a da su zapadni kemičari dugo vrijeme sumnjali u njegovu strukturu. Artemizinin je peroksid, spoj koji ne bi trebao biti stabilan, ali on – jest. Legendarna arnika (brđanka, Arnica montana) sadrži laktone kao jedne od aktivnih tvari. Oni djeluju protuupalno pa je arnika i danas sinonim biljke obnove kože te smanjenja upale kod modrica i manjih ozljeda.

Slavni oman smo više puta dotaknuli, u svojem fascinantnom buketu spojeva sadrži gorki alantolakton. Oman je biljka pomoći kod kašlja, njegov neobičan okus mnogima nije mio, ali će pomoći kod tegoba donjih dišnih puteva.

Laktoni se nalaze i u drugoj poznatoj ljekovitoj članici obitelji Asteraceae, a to je povratić, Tanacetum parthenium. Partenolidi su bitni za djelovanje, a Tanacetum parthenium je preventivna biljka migrene koja djeluje na nekoliko načina, protuupalno te na serotoninski sustav. Njegovo protuupalno djelovanje iskoristila je čak i kozmetička industrija u preparatima za kožu sklonu crvenilu. Premda ne dijeli nikakvu botaničku sličnost povratićem, seskviterpenski laktoni ginka djeluju na ljudski mozak i cirkulaciju.

Mala marljiva skupina seskviterpenskih laktona, apsolutno ćete se s njima sprijateljiti u salati od mladog maslačka ili vodopije, u čaju maslačka, pripravku artičokinog lista, čak i lagano gorkim domaćim salatama.

The post Seskviterpenski laktoni first appeared on PLANTAGEA.