Aromaterapija – PLANTAGEA https://www.new.plantagea.hr DR. STRIBOR MARKOVIĆ Thu, 29 Feb 2024 11:49:45 +0000 hr hourly 1 https://wordpress.org/?v=7.0 https://www.new.plantagea.hr/wp-content/uploads/2021/04/cropped-PG-icon-32x32.jpg Aromaterapija – PLANTAGEA https://www.new.plantagea.hr 32 32 Vagitoriji i supozitoriji https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/vagitoriji-i-supozitoriji/ Wed, 06 Mar 2019 14:38:01 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1740 Čepići s eukaliptus globulusom desetljećima su bili zlatni standard u zapadnoj Europi kod dišnih infekcija, danas su već zaboravljeni.

The post Vagitoriji i supozitoriji first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Korištenje supozitorija u Hrvatskoj je područje nelagode, a u Italiji se za njih otimaju. Svaka zemlja ima svoje navike. Čepići s eukaliptus globulusom desetljećima su bili zlatni standard u zapadnoj Europi kod dišnih infekcija, danas su već zaboravljeni. Još su jedino supozitoriji ostali vrlo popularni za liječenje hemoroida. Poplava HPV-a dovela je pak eterična ulja u vagitorijima u orbitu na nebu i otvorila i nova poglavlja odnosa liječnika prema prirodnoj medicini. Na tome smo im zahvalni.

Vagitoriji se spravljaju kako bi se eterična ulja aplicirala kod infekcija grlića maternice ili rodnice. Ovakva primjena eteričnih ulja ima dugi historijat. Za primjenu na vaginalnoj i rektalnoj sluznici, eterična ulja se moraju uklopiti u prikladan nosač koji bude krut na sobnoj temperaturi, a topi se na temperaturi ljudskog organizma. Nekoć se kao takav nosač koristio kakao maslac, a danas se koriste polusintetski nosači komercijalnog naziva Witepsol i Suppocire koji su spretniji za spravljanje i boljih su svojstava od kakao maslaca. Postoje različite verzije nosača Witepsol ili Suppocire, koje se razlikuju u temperaturi taljenja i HLB vrijednosti (hidrofilno-lipofilni balans). U aromaterapiji se obično koriste oni koji imaju nižu HLB vrijednost (eterična i biljna ulja su lipofilen tvari i vole tvari niže HLB vrijednosti), te oni koji imaju višu temperaturu taljenja, budući da eterična i biljna ulja smanjuju temperaturu taljenja osnovne baze. Primjer takvog nosača je Witepsol E75. Temperatura taljenja je kritična; ako je previsoka vagitorij se neće otopiti; ako je preniska otapanje će biti prebrzo i aktivna tvar neće dugo djelovati. Stoga se ona i modificira, najčešće se povisuje s pročišćenim pčelinjim voskom. U vagitorije s eteričnim uljima obično se ne dodaje emulgator zbog iritacije sluznice.

Primjena eteričnih ulja u rodnicu ima ponekad niz improvizacija u samoliječenju. Tako bi se eterična ulja znala kapati direktno na tampon i koristiti. Ovo je opasno i pogrešno, jer čista eterična ulja iritiraju sluznicu. Nešto bolja je improvizacija da se tampon namoči u 10% smjesu biljnog ulja poput macerata kantariona, jer se time sprečava ovakva iritacija. Ipak, najbolji način ovakve primjene je bio i ostao vagitorij kao pravi ljekoviti oblik.

Supozitoriji su nekoć bili daleko korišteniji farmaceutski pripravci. Danas se koriste daleko rjeđe, uglavnom za analgetike i antipiretike, npr. “čepići” s paracetamolom za liječenje povišene temperature u djece. Tako je i u aromaterapiji, gdje su francuski liječnici desetljećima koristili eterična ulja za liječenje dišnih infekcija. Velika tajna uspjeha supozitorija je u specifičnom načinu apsorpcije. Dvije trećine doze lijeka apsorbira se kroz srednju i donju rektalnu venu koja odvodi krv direktno u sistemsku cirkulaciju zaobilazeći portalni krvotok (krvotok koji dovodi krv u jetru iz probavnog sustava). Zaobilaženjem portalnog krvotoka zaobilazi se i metabolizam aktivnih tvari u jetri, odnosno sprečava se inaktivacija lijeka. Zbog toga aktivna tvar dostiže veću koncentraciju u krvi i višu vršnu koncentraciju (Cmax) u većini slučajeva. Kako se molekule eteričnih ulja relativno brzo metaboliziraju u jetri, nije niti čudo da su nekoć liječnici koji si koristili eterična ulja zamijetili kako supozitoriji djeluju bolje i brže od oralnih oblika.

Ipak, danas je ovo rijetkost što je prava šteta. U Europskoj uniji registrirani su supozitoriji s eteričnim ulje eukaliptus globulusa, a lijek Ozopulmin gotovo je nestao s tržišta, na moju veliku žalost. Supozitoriji s eteričnim uljima, osim za dišni sustav, koriste se još i za lokalni tretman unutrašnjih hemoroida.

Sam način priprave je identičan kao kod vagitorija, osim što su oblici drugačiji. Kod vagitorija koriste se okrugliji, “ovula tip” kalupi, dok se kod supozitorija koriste “torpedo tip”, koji omogućuje da se spontanom kontrakcijom anusa supozitorij lako unese u rektum. S eteričnim uljima koriste se isti tipovi pomoćnih tvari (Witepsol E75), ali se u slučaju supozitorija katkad dodaju i emulgatori poput polisorbata ili lecitina koji olakšavaju apsorpciju.

The post Vagitoriji i supozitoriji first appeared on PLANTAGEA.

]]> Inhalacije https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/inhalacije/ Wed, 06 Mar 2019 14:30:03 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1737 Inhalacije su jedan od simbola primjene eteričnih ulja. Treba ipak znati da ćemo ih izbjegavati kod astme, a poneka ćemo radije pribjeći oralnim pripravcima.

The post Inhalacije first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Inhalacije su jedan od simbola primjene eteričnih ulja. Treba ipak znati da ćemo ih izbjegavati kod ljudi sklonih spazmima bronha, kao što je kod astme, a poneka ćemo radije pribjeći oralnim pripravcima u slučaju akutnih simptoma kako ne bi dodatno iritirali sluznicu. Primjena je jednostavna i zlatno pravilo glasi: ne odjednom velika doza. Moderni uređaji s fiziološkom otopinom su odlični, ali proizvođači uglavnom upozoravaju da eterična ulja mogu loše djelovati na materijal od kojeg je spravljen inhalator.

Inhalacije su najjednostavniji način upotrebe eteričnih ulja koji mnogi primjenjuju za samoliječenje. Najčešće se primjenjuju ulja bogata oksidima i alkoholima, poput eukaliptusa globulusa i radiate, kajeputa, niauli kemotip cineol, čajevca ili ravensare koji olakšavaju iskašljavanje i djeluju antivirusno. Ipak, potreban je oprez kod bolesti kao što su astma, kronična opstruktuvna plućna bolest te kod vrlo snažnih akutnih upala. Kod ovakvih bolesti i stanja, može doći do nepredviđenog iritativnog djelovanja, bronhokonstrikcije (stezanja bronha) ili povećanja produkcije sluzi, stoga imhalacije u tim slučajevima trebaju biti pod medicinskim nadzorom.

Korištenje u aromalampicama i difuzerima

Ovo je najjednostavniji i popularan način korištenja eteričnih ulja. Višestruki su razlozi korištenja eteričnih ulja difuzijom u prostoru.

  • eterična ulja djeluju na patogene viruse i bakterije u samom zraku, te se koriste u doba sezonskih dišnih infekcija. Za to se najčešće koriste eterična ulja bogata alkoholima i oksidima koja su već pobrojena gore, ali se i koriste eterična ulja koja poboljšavaju olfaktorne osobine te djeluju sinergijski, poput eteričnih ulja usplođa limuna ili grejpa.
  • eterična ulja djeluju putem čula mirisa i vomeronazalnog organa na naše raspoloženje. Stoga se koriste radi lakšeg sna, smirujućeg djelovanja, ili iz čiste ugode, što nije ništa manje važan motiv. Statistički, preferiraju se ulja citrusa (usplođe slatke i gorke naranče, limuna, grejpa i drugih), te eterična ulja floralnog mirisa poput geranija, ylang ylanga i lavande. Naravno, da li je neko ulje ugodno ili ne vrlo je subjektivan pojam, stoga ljudi i traže cijeli niz drugih eteričnih ulja sukladno vlastitom ukusu.

Postavlja se pitanje, da li koristiti aromalampicu ili difuzer? Aromalampica je većini simpatična jer je gotovo estetski dio prostora. Ma kakav da bio njen dizajn, ona se uvijek sastoji od spremnika za vodu te mjesta za bezdimnu svjećicu ispod spremnika, koja će zagrijavati vodu. Dizajneri aromalampica moraju paziti na dva detalja:

  • da svjećica nije ni preblizu niti predaleko od spremnika vode. Ako je preblizu, doći do vrenja vode i ubrzanog isparavanja, te postoji rizik da će voda ispariti prije nego svjećica dogori. Ne jednom sam vidio i upotrebljavao takve lampice, a ostavi li se takva aromalampica bez pažnje, doći će do izgaranja eteričnog ulja uz pojavu dima neugodnog mirisa. Ako je pak spremnik odveć udaljen od plamena svjećice, voda se neće dovoljno zagrijati te će hlapljenje eteričnih ulja biti vrlo slabo i samim time će intenzitet miris biti slabašan.
  • da je spremnik s vodom optimalnog volumena. Ako je volumen premali, doći će opet do toga da će sva voda ishlapiti. Ako je iznimno velik, voda se neće moći zagrijati do dovoljno visoke temperature.

Kako je danas svaštarenje vrlo često, u izradu aromalampica se danas upuštaju pojedinci i tvrtke koji o takvim parametrima jednostavno ne vode računa. Aromalampica jest i proizvod estetike, može biti čak i umjetničko djelo, ali jednostavne fizikalne zakonitosti se uvijek moraju ispitati na prototipovima, a sama svojstva provođenja topline direktno će ovisiti o materijalima koji se koriste u izradi aromalampica.



Nakapajte u vodu u lampici do 12 kapi eteričnih ulja. Bolje ne miješajte više od tri različite vrste ulja jer može nastati “kakofonija” mirisa. Ipak, to ne znači da ne bi trebali eksperimentirati mirisima, čak i ako konačni miris ne bude ugodan. Za nalaženje dobrih mirisnih varijanti uvijek vrijedi pravilo pokušaja i pogreške. U doba kad smo se zasitili sintetskim mirisima, moja je sugestija da najprije upoznate miris jedne biljke, a kasnije krenete u malo istraživanje. Ulja možete koristiti ciljano za neku svrhu ili ih slobodno miješati prema osobnom ukusu.

Koji su nedostaci aromalampice? Premda aromalampica djelomično oponaša proces destilacije vodenom parom, treba biti svjestan da se ona ne odvija na istim uvjetima temperature i tlaka. Stoga dolazi do frakcijske destilacije – najprije će ispariti tvari niže temperature vrelišta. Stoga obično prvo izlaze laganije i slatkastije mirisne frakcije, a kasnije se miris mijenja u dublje note. To nije nikakva prepreka i ova je činjenica i te kako poznata u parfumeristici, ipak, treba je se biti svjestan.

Treba isto znati da su neka eterična ulja vrlo viskozna (pačuli, vetiver, sandal), te se kapljica slabo širi po površini tekućine. Nadalje neka eterična ulja su teža od vode, poput njemačke kamilice, pa potonu na dno i slabo hlape. U tom slučaju uvijek treba posegnuti za smjesama eteričnih ulja, gdje će druga eterična ulja smanjiti njihovu viskoznost i gustoću.

Drugi nedostatak su kemijske reakcije. Topla voda izaziva kemijske reakcije molekula. Neka eterična ulja oksidiraju, no to nije toliko veliki nedostatak jer same oksidirane molekula, poput onih iz ulja bora, ostvaruju blagotvoran učinak. Druga česta kemijska reakcija je polimerizacija, gdje se molekule poput monoterpenskih ugljikovodika međusobno spajaju u smolaste, nehlapive tvari. Ovo nije zdravstveno štetno, ali na aromalampicama ostavlja sloj smolaste tvari koja se teško pere. Redovno pranje aromalampica običnim deterdžentom ili koncentriranim alkoholom elegantno rješava i ovaj problem.

Kod upotrebe difuzera ulja se ne griju već se hladna i nepromijenjena raspršuju u prostor bez pojave frakcijske destilacije. Druga je prednost difuzera što mogu postići veće koncentracije eteričnih ulja u prostoru. Dapače, upotrebom nekih difuzera točno se može regulirati koncentracija eteričnog ulja u kubnom metru prostora u jedinici vremena. Primjerice, ako imamo prostoriju 5x7x2,5, ukupni volumen iznosi 87,5 m3. Ako u sat i pol difuzijom oslobodimo 0,5g eteričnog ulja, koncentracija eteričnog ulja iznosit će 5,7mg/m3. To čini difuzere superiornijima u odnosu na aromalampice, te se smatraju profesionalnijim načinom koji je podesan i za ustanove te medicinsku primjenu. Difuzeri ne služe za inhalaciju, premda naravno ta ulja inhaliramo samim boravkom u prostoriji.

Postoji nekoliko tipova difuzera i grubo ih možemo podijeliti na difuzere koji:

  • raspršuju samo eterična ulja
  • raspršuju i vodu i eterično ulje.

Uređaji koji raspršuju samo eterična ulja bazirani su uglavnom na prastarom principu raspršivanja u struji zraka (“puhalice”). Uređaj ima mali kompresor ili peristaltičku pumpu, koja kroz kapilaru upuhuje struju zraka. Prislonjena na tu kapilaru je druga kapilara s eteričnim ulje, kojeg struja zraka istiskuje zbog stvaranja podtlaka, te se eterično ulje rasprši u zrak. Postoje razne izvedbe ovih uređaja, pa neki imaju i mogućnost kontrole brzine struje zraka kako bi se podesila i količina eteričnog ulja koja u jedinici vremena izlazi u prostor. Neki tipovi ovakvih difuzera imaju i takav dizajn izlazne posudice da samo najsitnije kapljice izlaze u prostor. Naime, u struji zraka nastaju kapljice nejednake veličine, pa bi odveć velike kapljice prilikom izlaska jednostavno pale na površnu u blizini difuzera. Velika je prednost difuzera koji raspršuju samo eterično ulje to što se ona uopće ne miješaju vodom i kemijski ne reagiraju s njom, a uz to veća količina eteričnog ulja se može izbaciti u manjoj jedinici vremena, pa će se željena koncentracija eteričnih ulja brže postići u prostoru. Zanimljivo, ovakvi tipovi difuzera su često i jeftiniji od ultrazvučnih.



Uređaji koji raspršuju i vodu i eterično ulje obično su ultrazvučni. U njima se nalazi uređaj koji stvara ultrazvučne valove u spremniku s vodom. U spremnik se ukapaju eterična ulja, te ultrazvuk izaziva raspršivanje vode i eteričnih ulja u sitne kapljice koje izlaze iz uređaja. Ovakvi uređaji su dopadljivi jer su vrlo tihi, gotovo bešumni, a i sama voda osvježava i vlaži zrak, što je poželjno u zimskim danima kada je zrak u stanovima uglavnom suh. Općenito ovakvi difuzeri rasprše manju količinu u odnosu na tipove koji raspršuju samo eterična ulja, ali je ta količina uglavnom dovoljna. I kod ovakvih uređaja postoji cijeli niz razrade tehničke složenosti i estetike, pa postoje uređaji s programiranim vremenom, muzikom, pa čak i istovremeni ionizatori zraka. Ovisno o izvedbi cijene ovakvih uređaja znaju biti dosta visoke, no neki uređaji imaju cijenu prihvatljivu za svaki prosječan budžet. Voda koja se koristi obično nije destilirana, stoga je spremni s vodom potrebno povremeno oprati blagim deterdžentom kako bi se uklonio ostatak eteričnih ulja, a potom ih napuniti otopinom limunske kiseline da se ukloni kamenac.

Inhalacija eteričnim uljima vodenom parom

Ovo je arhaični ali sasvim djelotvoran način inhalacije u kojoj za razliku od difuzije u prostor, postižemo veću koncentraciju eteričnog ulja koja se direktno inhalira. Posuda s cca. 500mL vode se zagrije do vrenja, te se potom:

  • Dodaje se jedna do dvije kapi eteričnog ulja, inhalira se jednu minutu.
  • Ponovo se dodaje 1-2 kapi i opet inhalira jednu minutu.
  • Ukupno na taj način (1-2 kapi, jedna minuta inhalacije) 5-15 kapi, inhalacije ne duže od deset minuta).

Kod ovakve inhalacije upravo treba paziti na postepeno dodavanje eteričnih ulja. Stavimo li odmah cijelu količinu, naglo će se osloboditi velika količina eteričnog ulja te može izazvati suzenje očiju i učiniti inhalaciju neugodnom. Nema potrebe prekrivati glavu ručnikom – tako su se nekoć radile inhalacije kuhanjem aromatičnog bilja koje bi oslobađale eterična ulja. Zato i koristimo već destilirana eterična ulja kako bi izbjegli ovakav nespretni način. Već desetljećima na našem tržištu postoje mali inhalatori sa spremnikom za vruću vodu i anatomskim nastavkom za nos i usta, što inhalaciju čini ugodnijom i jednostavnijom.

Inhalacija nebulizatorima (inhalatorima) s fiziološkom otopinom

Postoji cijeli niz komercijalnih inhalatora koji se koriste u medicinskoj upotrebi i služe za inhalaciju fiziološke otopine i ljekovitih tvari. Najčešći su kompresorski tip, koji analogno difuzerima sa strujom zraka raspršuju kapljice eteričnih ulja i fiziološke otopine. Drugi tip, baš poput drugog tipa difuzera raspršuje kapljice pomoću ultrazvuka. Time se sluznica i vlaži i ispire, a istovremeno eterična ulja mogu ljekovito djelovati. U spremnik s fiziološkom otopinom kapne se jedna do tri kapi eteričnog ulja, te se inhalira kroz 5-10 minuta, 2-3x dnevno.

I ovdje postoje različite izvedbe. Većina takvih inhalatora koristi ima posebne nastavke za nos ili usta, ovisno da li se inhalacija koristi za tegobe gornjeg ili donjeg dišnog sustava. Nadalje, neki inhalatori imaju mogućnost podešavanja uređaja za inhalaciju nosa ili pluća: ako se koristi za nos, uređaj stvara krupnije kapljice, a ako se koristi za pluća, uređaj stvara sitnije kapljice koje se ne filtriraju u gornjim dišnim putevima već direktno ulaze u pluća.

Ono što je nezgodno je što većina proizvođača navodi kako se u njihovim uređajima ne smiju koristiti eterična ulja koja mogu djelovati korozivno na materijale od kojih su izrađeni (plastika i silikon). Ne samo u vlastitom iskustvu, već i u iskustvu brojnih drugih ljudi nisam susreta ovakav praktičan problem čak niti nakon godina upotrebe, pogotovo ako bi se dijelovi odmah nakon inhalacije oprali blagim deterdžentom i vodom. No, treba poštivati jasno izraženu opasku proizvođača u kontekstu garancije uređaja.

The post Inhalacije first appeared on PLANTAGEA.

]]> Kapi za nos, oči i uho https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/kapi-za-nos-oci-i-uho/ Wed, 06 Mar 2019 14:24:40 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1733 Stara njemačka škola nas uči o kapima za nos u biljnom ulju. S vremenom smo se okrenuli malo drugačijim kapima koji u sebi sadrže hidrolate.

The post Kapi za nos, oči i uho first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Stara njemačka škola nas uči o kapima za nos u biljnom ulju. Još uvijek korišteni, ali vremenom smo se okrenuli malo drugačijim kapima koji u sebi sadrže hidrolate. Odlični omjer djelotvornosti i neškodljivosti. Polako su takve kapi iz improvizacije došle i na police ljekarni i na moje ugodno iznenađenje popularnost im raste.

Kapi za nos, oči i uši

Eterična ulja se ni u kom slučaju ne smiju kapati u nos i ušni kanal ušni kanal nerazblažena jer će snažno iritirati sluznicu. Eterična ulja ne primjenjuju se ni u kojem slučaju u oči.

Uljne otopine

Kapi za nos su se nekoć spravljale 1-3% otopinama eteričnih ulja u biljnim uljima, a preporuku za ovakvu formulaciju, primjerice, nalazimo u monografijama Komisije E za eterično ulje niaulija. Danas se izbjegava upotreba biljnih ulja u nosnoj šupljini jer ne djeluju dobro na stanice sluznice nosa i ometa njihovu normalnu funkciju. Stoga se danas uvijek koriste vodene, vodeno-gel otopine s eventualno emulgiranim ili raspršenim eteričnim uljima.

Kapi za uši se još uvijek spravljaju s biljnim i eteričnim uljima, a eterična ulja se mogu koristiti u koncentracijama do 10%, ukoliko nisu jako iritativna. Apliciraju se opreznim kapanjem ili aplikacijom natopljenim štapićem za uho. Ovakav način primjene, poznat odvajkada u narodnoj medicini i aromaterapiji, na žalost je postao zaboravljen. Na tržištu postoje kapi za uho s biljnim uljima koja služe za otapanje viška cerumena, ali je puni potencijal lokalne aplikacije eteričnih ulja posve neiskorišten.

Kapi od hidrolata

Kapi za nos, i eventualno oči, uglavnom se spravljaju od hidrolata (cvjetnih vodica). Hidrolati kao vodene otopine nastale tijekom destilacije eteričnih ulja su vrlo blagi i neiritativni. Ipak, i ona se moraju formulirati na ispravan način.

U mnogim, čak uglednim knjigama, pročitat ćete kako se hidrolati mogu direktno kapati u nos ili oči. To nije istina. Da biste koristili hidrolate oni se moraju izotonizirati: koncentracija soli se mora podesiti da bude ista kao i u krvi i okolišu ljudskih stanica. Izotonizacija se radi obično podešavanjem da otopina sadrži 9 g natrij-klorida po litri. Kada biste koristili čisti hidrolat, tada bi stanice patile zbog manjka soli u svojem okolišu i došlo bi do tzv. osmotskog šoka. Posljedice nisu dramatične, ali može doći do oteknuća sluznice ili veće iritacije. Osim izotonizacije, ponekad se mora podesiti i kiselost (pH) kapi puferskim sustavima kako ne bi došlo iritacije sluznice. Podešavanje pH radi se obično s fosfatnim puferom, zajedno s natrij-kloridom. Kapi se zbog sterilnosti moraju i sterilno filtrirati, što je apsolutno pravilo pogotovo ako se koriste za oči. Kao i hidrolati najčešće se steriliziraju kroz posebne, 200 nm filtere. Uglavnom, ma kako kapi izgledali jednostavni, spravljanje ovakvih pripravaka zahtijeva znanje, umješnost i valjani prostor za pripravu.

Na tržištu postoji niz kapi za nos na bazi hidrolata te eventualno i eteričnih ulja raspršenih u vodenoj otopini i njihova popularnost polako raste. Ovakvi pripravci znaju još i sadržavati vodotopive frakcije propolisa te ekstrakte biljaka. Prije desetak godina hipertonične kapi su bile bauk, a danas su na moje zadovoljstvo široko prisutne na tržištu. Hipertonične otopine sadrže obično 18g/L natrij klorida ili čak i više, a cilj im je da bolje izvuku nagomilanu sluz, baš kao što se mnogima “pročisti” nos nakon skoka u more.

Upotreba kapi za nos nije samo vezana za stanja bolesti. Još su u Indiji prije puno stoljeća počeli koristiti poseban rog za ispiranje nosa, danas također široko korišten i kod nas, kao dio svakodnevne higijene. Ponekad zaboravljamo da je nos uspješan filtar za čestice u zraku, te da je higijena nosa potrebna baš kao i higijena usne šupljine. Kod nas ovakva svijest se još nije rodila, dok primjerice, Aquamaris JGL-a duguje svoj veliki komercijalni uspjeh u Rusiji upravo zbog navike higijene nosne šupljine.

Kapi za oči s hidrolatima danas se gotovo uopće ne koriste, prije svega zbog skupe proizvodnje u sterilnim uvjetima, te se danas hidrolati obično koriste kao oblozi na blazinicama.

The post Kapi za nos, oči i uho first appeared on PLANTAGEA.

]]> Oralni pripravci https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/oralni-pripravci/ Wed, 06 Mar 2019 14:19:54 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1728 Nekoć se u Hrvatskoj od oralnih pripravaka eteričnih ulja bježalo kao vrag od tamjana. Danas je već sve drugačije.

The post Oralni pripravci first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Nekoć se u Hrvatskoj od oralnih pripravaka eteričnih ulja bježalo kao vrag od tamjana. Danas je već sve drugačije. Shvatili smo kako već desetljećima postoje oralni lijekovi i dodaci prehrani s eteričnim uljima. Doza, optimalni omjer djelotvornosti i dobrog podnošenja i smanjena mogućnost iritacije probavnog sustava, sve su to odlike kvalitetnog oralnog pripravka. Neki pripravci su jednostavni, kao melati, ali su rezervirani za sigurna i neiritativna eterična ulja. Origano nikada u melat, bar ne u većoj dozi, ali u kapsuli – da.

Oralni pripravci

Oralni pripravci su domena potpuno profesionalne aromaterapije, budući da oralnom primjenom raste i mogućnost neželjenih efekata, nuspojava. Kod nas nekoć bauk, danas je ovaj način znatno više u primjeni. Oralna primjena eteričnih ulja je često ona koja čini razliku između anglosaske i francuske škole aromaterapije. Oralni pripravci variraju u jednostavnosti pripreme od relativno nezahtjevnih formulacija (poput melata) do vrlo zahtjevnih (poput kapsula). I ovdje vrijedi upozorenje: Ne uzimajte eterična ulja oralno bez da posjedujete dovoljno znanja o njima!

Eterična ulja “na šećeru”

Eterična ulja se, slično tinkturama propolisa, mogu piti i uz pomoć šećera. Dvije do četiri kapi eteričnih ulja nakapaju se na malo (smeđeg) šećera ili fruktoze, stave na jezik i potom se popiju uz čašu vode. Ovaj najjednostavniji način limitiran je na ulja koja ne iritiraju sluznicu usta, a ugodnog su okusa. Ova dva uvjeta stvaraju relativno uski set eteričnih ulja: komorač, anis, kim, paprena metvica, usplođe naranče, limuna i mandarine, đumbir i slična ulja. Eterična ulja na šećeru NE štite sluznicu usta i jednjaka od djelovanja eteričnog ulja, stoga ovaj način primjene apsolutno nije prikladan za neka vrlo korisna eterična ulja poput mravinca ili klinčićevca.

Melati

Ljekoviti medovi imaju i kod nas i u cijeloj Europi veliku tradiciju, no njihova najkorisnija primjena je djelovanje kod infekcija gornjeg dišnog sustava. Naime, sam med oblaže sluznicu, djeluje kao “osmotski šok” za bakterije te im kroz kraće vrijeme smanjuje broj. Dobivaju se snažnim miješanjem eteričnih ulja s medom. Ona se rasprše u sitne kapljice (eterična ulja se ne tope u medu), a sama viskoznost meda sprečava odvajanje faza. Med je zbog slatkog okusa podesan za spravljanje oralnih pripravaka, ali samo onih ulja koja su sigurna za oralnu upotrebu, te onih koja nemaju agresivan ili vrlo neugodan okus baš kao u slučaju eteričnih ulja “na šećeru”.

Uobičajena doza iznosi dvije kapi eteričnog ulja po žličici, a to znači da se dodaje 2 kapi na 10-12g meda. Neki med promatraju u kontekstu melata kao nosač koji omogućuje ljekovito djelovanje eteričnog ulja, a oni koji bolje poznaju različite vrste meda, mogu iskoristiti sinergijsko djelovanje. Primjerice, med od ružmarina će biti podesniji za melate za probavni sustav, dok će med od kadulje biti podesniji za melate koji se koriste kod tegoba dišnog sustava.

Osim s medom, melati se spravljaju i sa sladovima žitarica.

Alkoholne otopine eteričnih ulja

Sva eterična ulja odlično se tope u 90% etanolu. Danas je ovaj način primjene polako postao dio povijesti farmacije i aromaterapije, u doba prije formuliranja oleokapsula. Jedan od najpoznatijih magistralnih pripravaka bila je alkoholna otopina eteričnog ulja anisa. Napravila bi se 10% otopina anisa u 90% etanolu. Potom bi se 20-30 kapi nakapalo u čašu mlake vode i odmah promiješalo. Nastala bi relativno nestabilna suspenzija eteričnog ulja u vodi koja se popila. Ova otopina služila je za liječenje probavnih tegoba poput nadutosti.

No, iznimno mali broj eteričnih ulja se može primjenjivati na ovaj način, stoga su oleokapsule bolje rješenje od ovakvih arhaičnih formulacija.



Vodene emulzije

Budući da se eterična ulja ne tope u vodi, postoji nekoliko načina kako se ulja mogu otopiti u vodi, najčešće uz pomoć emulgatora. Ovi emulgatori moraju biti odobreni za oralnu upotrebu, te se klasični kozmetički emulgatori ne koriste. U Francuskoj su prije dosta desetljeća razvijene emulzijske baze za oralnu upotrebu trgovačkog naziva Disper i Solubol, a bazirane na prehrambenom emulgatoru lecitinu. Disper sadrži lecitin, etanol, ekstrakt slatkog badema, oleinski kiselinu te vitamin E i C. Solubol je nealkoholni tip emulzijske baze i sadrži, uz lecitin, i glicerin, kokosovu mast, maltodekstrin, te gel akacije. Način upotrebe je relativno jednostavan. 2 kapi eteričnog ulja pomiješaju se s 8 kapi Solubola, izmiješaju se s 20mL vode i popiju.

Vodene emulzije manje su nadražujuće od uzimanja eteričnih ulja “na šećer” ili u melatima, jer su eterična ulja emulgirana i manje se apsorbiraju u ustima i jednjaku. Ipak, nisu dobre za uzimanje većih količina ulja (preko 2-3 kapi) ili za iritativna ulja.

Kapsule

Kapsule su najprofesionalniji oblik oralnih formulacija eteričnih ulja, podesni za veće doze, iritativna ulja i ulja neugodnog okusa. Kapsule, su poznate iz klasične medicine; to su mali šuplji cilindrični ljekoviti oblici u koje stane određena količina ljekovitih tvari. Kapsule mogu biti želatinske i u farmaciji one su najčešće i najjeftinije. U dodacima prehrani i lijekovima, zbog vegana ili zbog religijskih skupina koje ne koriste svinjsku želatinu, stvorene su:

  • Celulozne kapsule, odnosno od hidroksipropil-metil celuloze, tzv. HPMC kapsule. Planetarno najpoznatiji tip takve kapsule je Vcaps HPMC kapsula tvrtke Capsugel. One imaju posebne utore u obliku slova V koji omogućuju bolje zatvaranje kapsula i manji prodor kisika u kapsulu. Imaju veganski certifikat, te Kosher i Halal certifikat. Najčešće dolaze u dvije boje, prozirne bez pigmenata, te bijele obojene titan-dioksidom, premda postoji cijeli panel boja na zahtjev kupaca. Velika je prednost celuloznih kapsula što ne reagiraju s aldehidima za razliku od želatinskih kapsula, što nam je u aromaterapiji bitno zbog aldehida pristunih u nekim eteričnim uljima. Na sljedećim linkovima možete naći brošure za Vcaps i Vcaps Plus kapsule.
  • Pululanske kapsule nisu građene od derivata celuloze, već isključivo od fermentiranog škroba, tapioke. Tapioka se dobiva iz biljke manioka (Manihot esculenta) i tradicionalna je prehrambena biljka Južne Amerike. Imaju prednost zbog većeg sjaja, te iznimno “zelenog” načina dobivanja bez upotrebe nepotrebne kemije.
  • OceanCaps nisu veganske kapsule jer su to kapsule napravljene iz riblje želatine. Estetski su vrlo prihvatljive, iznimno transparentne te ih neki proizvođači koriste za dodatke prehrani.

Prema tipu nosača, ekscipijensa (pomoćne tvari) koji veže eterična ulja, kapsule mogu biti formulirane kao:

  • Kapsule s praškastim nosačima koje spravljaju trituracijom (miješanjem) praškastog nosača i eteričnog ulja. Eterično ulje se adsorbira na praškasti nosač te se smjesa puni u kapsule. Vcaps i pululanske su idealne za punjenje ovakvim tipom nosača. Najčešći nosači su dibazični kalcijev fosfat, sorbitol, ali mogu biti i gline poput kaolina, te zeolit. U kapsule se često dodaje i visokodisperzivni silicijev dioksid (aerosil), radi boljih reoloških svojstava (svojstava curenja), te kao tvar koja štiti od vlage. Kod odabira nosača treba paziti na inkompatibilnosti, odnosno mogućnosti da eterično ulje reagira sa nosačem. Primjer za to je eterično ulje anisa i komorača bogata trans-anetolom, koji reagiraju s zeolitima.
  • Oleokapsule, gdje su eterična ulja otopljena u biljnom ulju čime im se smanjuje iritativnost. Biljna ulja su raznolika, ponekad su samo nosač bez veće ljekovite vrijednosti, poput ulja repice, a mogu i biti ljekovita biljna ulja poput crnog kima, noćurka ili boražine. Biljna ulja smanjuju iritativnost eteričnih ulja te je ovo idealna formulacija. Oleokapsule rade se kao obične “soft” želatinske kapsule, ili u danas sve popularnijim LiCaps kapsulama. LiCaps su kapsule od želatine, ali spravljene u klasičnom obliku tvrdih kapsula koje se tale i time se sprječava izlazak sadržaja van kapsula.



Nakon same proizvodnje, kapsule mogu biti i enterički obložene. To znači da su presvučene filmom od ovojnice poput hipromeloze ftalata ili šelakom, koji se ne tope u kiselom okolišu želuca, već se počinju topiti nakon duodenuma. Najpoznatija takva formulacija je eterično ulje paprene metvice koje se koristi kod iritabilnog kolona. No, kapsule ne moraju biti enterički obložene poslije proizvodnje. Neke dolaze na tržište već gotove. Primjer su HPMC DR kapsule tvrtke Capsugel koje su meni vrlo drage – znatno smanjuju “efekt podrigivanja”, a odlične su kod ljudi s osjetljivim želucem. To je bitno kod primjene eteričnih ulja bogatim fenolima (klinčićevac, mravinac).

Uobičajena doza eteričnog ulja po kapsuli bude od 50 do 100 mg, katkad i veća ovisno o namjeni ulja.

The post Oralni pripravci first appeared on PLANTAGEA.

]]> Dermalni pripravci https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/dermalni-pripravci/ Wed, 06 Mar 2019 14:05:39 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1725 Vrlo mali broj ulja može se koristiti nerazrijeđen na koži. U većini slučajeva razrijedit će se u biljnim uljima, od njih napraviti kreme, gelove ili pudere.

The post Dermalni pripravci first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Vrlo mali broj ulja može se koristiti nerazrijeđen na koži. U većini slučajeva razrijedit će se u biljnim uljima, od njih napraviti kreme i gelove, čak i pudere. Zanat i umjetnost kojem treba pristupiti studiozno i s puno ljubavi, a sve u svrhu kako ulja ne bi bila škodljiva i kako bi primjena ulja bila ugodna i jednostavna.

Dermalni pripravci

Dermalni pripravci su formulacije namijene upotrebi na koži, te ponekad sluznici urogenitalnog sustava. Premda se dermalna upotreba uglavnom vezuje za postizanje ljekovitih efekata na koži, stalno treba imati na umu da molekule eteričnih ulja vrlo lako prolaze kroz kožu u krvotok. Zbog toga se postiže učinak na željeni organski sustav ili cijelo tijelo. U prodaji gotovo potpuno dominiraju pripravci s eteričnim uljima koja djeluju na druge organe osim kože – antireumatski gelovi, ulje paprene metvice kod migrene, ulja i gelovi za bolju cirkulaciju, gelovi s eukaliptus globulusom i sličnim uljima koja pomažu kod infekcija dišnog sustava – samo su neki primjeri ovakve upotrebe.

Čista eterična ulja

Mali broj eteričnih ulja može se nanositi direktno na manju površinu kože. Najčešće su to blaga ulja koja ne iritiraju kožu, poput prave lavande, čajevca i ravensare. Treba izbjegavati osjetljivija područja kože poput vrata, lica, genitalija, blizine očiju te kože u blizini sluznice općenito. Tipična i vrlo česta pogreška u primjeni koju sam susretao u praksi je primjena čistog eteričnog ulja čajevca po cijelom licu zbog akni. Na internetu se lako nađe podatak kako se čisto eterično ulje čajevca smije nanositi na akne. To je samo uvjetno točno, jer se može koristiti lokalno na mjestu upale, i to kroz kraće vrijeme. Nanošenje na cijelu površinu izaziva u početku blaže crvenilo, a nakon ponavljanih primjena crvenilo se intenzivira uz pojavu izražene suhoće kože.

Nešto je opravdanija upotreba čistog eteričnog ulja čajevca kod gljivičnih infekcija stopala. I nju treba prihvatiti cum grano salis. Naime, neki ljudi mogu biti osjetljiviji na ponavljanu primjenu čistih eteričnih ulja uz pojavu kseroze (suhe kože), eritema (crvenila), te kasnije čak i alergijskih reakcija. Stoga je čak i za primjer čajevca bolje koristiti formulacije koje ne moraju biti komplicirane. Primjerice, za gljivičnu infekciju stopala jednostavna formulacija od 50% čajevca i 50% ulja ricinusa sasvim je dovoljna da smanji moguće neželjene efekte, te čak djeluje bolje nego čisti čajevac zbog protugljivičnog djelovanja biljnog ulja ricinusa. Još složenija formulacija uključivat će pudere ili gelove.

Čista eterična ulja znaju se koristiti kod onihomikoza, odnosno gljivičnih bolesti noktiju, budući da biljna ulja tešku ulaze u strukturu nokte.

U aromaterapijskoj praksi postoje primjeri primjene nekih eteričnih ulja, poput ravensare, u vrlo velikim dozama (50mL i više), direktno na veliku površinu kože. To neovisno opisuju Dominique Baudoux i dr. Daniel Pénoël za slučajeve teških infekcija. No, to je rezervirano isključivo za profesionalce i ni u kojem slučaju se eterična ulja ne smiju primjenjivati na ovaj način bez medicinske kontrole.



Eterična ulja u biljnim uljima

Kako bi se izbjegla iritacija kože, eterična ulja se uglavnom otapaju (razblažuju) u biljnim uljima. Najčešće se koriste ulja koja relativno lako prodiru u kožu, poput makadamije, kukui ulja, marelice, lješnjaka i badema.

Koncentracije eteričnih ulja variraju od 1-50%. Iznimno rijetko se koriste i u višim koncentracijama 90%, primjerice kod onihomikoze. No, koliko eteričnih ulja se koriste za pojedinačne tipove aplikacija? To će ovisiti o kemijskom sastavu ulja, jer iritativna eterična ulja se, logično, nanose u nižoj koncentraciji, te će ovisiti o površini aplikacije. Površina aplikacije ovisi o tome zbog čega primjenjujemo eterično ulje. Lokalni tretman zglobova šake kod reumatoidnog artritisa primjer je relativno male površine tijela. Apliciranje na leđa i prsa kod dišnih tegoba već predstavlja veću površinu, dok masaža cijelog tijela je najveća površina na koju se nanose eterična ulja.

  • Za tretman (masažu) cijelog tijela koncentracija bude obično do 5% eteričnih ulja. Ovo općenito pravilo osigurava da se i relativno iritativna ulja mogu dobro podnijeti. Srećom, znatan broj iritativnih eteričnih ulja poput mravinca, klinčićevca i sličnih i nemaju posebno ugodan miris u kontekstu masaže i nisu za nju niti podesna, jer je u njoj svakako bitna olfaktorna komponenta. No, neka iritativna eterična ulja mogu biti olfaktorno dopadljiva, poput limunske trave i kore cimetovca. U tom slučaju profesionalni maser mora dobro znati rizik primjene pojedinih eteričnih ulja. Srećom, ono što zaustavlja aromamasere u Hrvatskoj od upotrebe velikih koncentracija eteričnih ulja je svakako njihova cijena. Neka eterična ulja svakako nisu dobra za nanošenje na veću površinu tijela, poput zimzelena bogatog metil salicilatom i za kojeg je opisana sistemska toksičnost u dermalnoj upotrebi.
  • Za lokalno nanošenje na malu površinu koncentracija može dosegnuti i do 50%, ali je potrebno i dublje znanje o uljima. Obično se koristi 10-20%, ovisno o tipu tegobe. Kao primjer ćemo uzeti eterično ulje paprene metvice. ESCOP navodi da maksimalna koncentracija mentola i eteričnog ulja paprene metvice ne smije prijeći 16% (w/w, odnosno maseni postotak) za liječenje boli u zglobovima. Ako aproksimiramo da eterično i biljno ulje imaju sličnu gustoću, te da u lotu eteričnog ulja paprene metvice ima 50% mentola, tada će konačni pripravak moći imati do 32% eteričnog ulja paprene metvice. Iritativna ulja bogata fenolima i aldehidima, poput timijana kemotip timol, mravinca, kore cimetovca i sličnih ulja, koncentracija i za lokalnu upotrebu rijetko prelazi 5%. Za spravljanje veće koncentracije, potrebno vam je dublje znanje iz aromaterapije.
  • Za svakodnevnu njegu kože lica, koncentracija bude najčešće ispod 2,5%, rijetko i do 5%.

Što znači postotak i kako se računa? Svi ovdje navedeni postoci odnose se na volumne postotke. Stoga bi pripravke trebalo raditi volumetrijski, odnosno upotrebom pipeta ili menzura. No, to nije uvijek spretno, stoga u pravoj profesionalnoj praksi je najbolje raditi gravimetrijski, odnosno odvagivanje. Masa se izračuna iz jednostavne formule:

masa=gustoća (g/dm3) x volumen (dm3)

Odnosno masa eteričnog ulja potrebnog za dobivanje točno određenog volumnog postotka eteričnog ulja je:

masa=gustoća (g/dm3) x volumni postotak x željeni ukupni volumen (dm3)/100

Naravno, postoje i aproksimativne formule za svakodnevnu praksu kao što je aromamasaža. Aproksimacija je da 1mL eteričnog ulja čini 20 kapi. Ta formula glasi ovako:

postotak eteričnog ulja [%] = 5x (broj kapi eteričnog ulja) / (mililitri biljnog ulja)

To znači da ako sam stavio 20 kapi eteričnog ulja u 20 mililitara biljnog ulja, dobio sam 5% mješavinu. U obrnutom primjeru, ako želim spraviti 30 mL 5% eteričnog ulja, koristit ću sljedeću formulu:

broj kapi eteričnog ulja = (posotak eteričnog ulja) x (mililitri biljnog ulja) / 5

Ne treba naglašavati kako je ova formula vrlo aproksimativna jer veličina kapi, a time i volumen, ovisi i o samim kapalicama i viskozitetu ulja.



Anhidrični kruti/pastozni sustavi

Iza ovog kompliciranog naziva skrivaju se balzami i melemi, jedni od prvih kozmetičkih formulacija koji se vjerojatno koriste više tisuća godina. Oni sliče na kreme, ali to nisu, jer sadrže jednu fazu, uljnu. Najjednostavniji balzam odnosno melem dobije se otapanjem voska u biljnom ulju, uz dodatak eteričnog ulja ovisno o namjeni. Najčešće se koristi nepročišćeni ili pročišćeni pčelinji vosak, ali i cijeli drugi niz voskova, poput karnaube, kandelile, voska riže i sličnih. Nakon hlađenja, vosak u smjesi povisuje temperaturu tališta cijele otopine, te sam sustav poprima krutu ili pastoznu konzistenciju.

Ovisno o lokalnim preferencijama, balzami su polagano nestali jer su ih zamijenili emulzijski sustavi, no još uvijek imaju popularnost u njezi suhe kože ruku i stopala, te zaštiti usnica. Vosak u balzamima nije samo sredstvo za ugušćivanje, već je istovremeno i okluzivno sredstvo, što znači da tvori nepropusni film na koži koji štiti kožu od daljnjeg isušivanja.

Gelovi

Gelove grade tvari koje se ne tope u vodi već bubre do velikih volumnih dimenzija i svojim molekulama čine umrežen sustav. Postoji razni tipovi gelova o kojima možete pročitati u prirodnoj kozmetici, a ovdje prije svega mislimo na vodene gelove. Gelovi su popularni jer za razliku od uljnih smjesa ne ostavljaju masni film na koži i odmah se upijaju. Najčešće se koriste se ili sintetski gelovi poput karbopolnih gelova i beta gela koji su u Hrvatskoj dostupni kao već gotove gel baze, polusintetski gelovi derivati celuloze te prirodni gelovi poput gela crvenih algi. Koncentracija ulja bude uglavnom do 5%. Ovako niska koncentracija je bitna jer za razliku od biljnih ulja, koja znatno usporavaju apsorpciju eteričnih ulja kroz kožu, gelovi su vodeni mediji te molekule eteričnih ulja žele što prije “pobjeći” u lipidnu strukturu kože. Veće koncentracije eteričnih ulja time bi bile odveć iritativne.

Gelovi mogu biti formulirani u obliku pseudoemulzija, gdje je eterično ulje raspršeno u vodi, a koalescencija (spajanje kapljica) i izdvajanje eteričnog ulja na površinu gela, spriječeno je samom viskoznosti gela. Drugi način formulacije je dodavanje emulgatora te nastajanje pravih emulzijskih gel sustava.

Emulzijski sustavi

Emulzijski sustavi su vrlo šarolika grupa pripravaka koja se razlikuju prema omjerima masne i vodene faze. Oni mogu biti ulje-u-vodi (U-V), gdje je više vodene a manje masne faze, te voda u ulju, V-U, gdje dominira uljna faza.

Naravno, moderne formulacije stvorile su daleko kreativnije oblike emulzija koji mogu biti sastavljeni od više faza, primjerice, emulzija može biti V-U-V, gdje je najprije voda emulgirana u masnoj fazi, a potom je cijeli sustav emulgiran u vodenoj fazi. Daleko više o emulzijama možete pročitati u dijelu stranice posvećenom kozmetici. Osnovna emulzija sastoji se od emulgatora, molekula koje imaju dio strukture koji više “voli” vodu (hidrofilan), tio dio koji više “voli” ulje (lipofilan). Takva molekula ugrađuje se na granici faza vode i ulja te time stabilizira emulziju, tj. sprječava do dođe do pojave odvajanja dviju faza.

Emulzije su popularni načini primjene eteričnih ulja i dominiraju i u kozmetici i u ljekovitim pripravcima za kožu. Osim što se bolje apsorbiraju od ulja, općenito emulzijski sustavi bolje održavaju hidrolipidni balans kože, odnosno daju koži i dodatnu vlažnost. Naravno, istinitost ove izjave uvelike ovisi i odabiru sirovina te samoj formulaciji. Prednost emulzijskih sustava je i mogućnost da se istovremeno koriste ljekovite molekule topive u vodi i topive u uljima. Primjerice, emulzijski sustav može sadržavati dekspantenol, provitamin topiv u vodi, sok aloe vere koji je sam po sebi vodena otopina, ali i ulje noćurka, te eterično ulje kamilice koje je topivo samo u uljima. Na taj način se postiže bolje djelovanje, odnosno sinergija različitih ljekovitih sastojaka.

Emulzijski sustavi mogu biti različite konzistencije odnosno viskoznosti, a to ovisi o odabiru emulgatora i drugih tvari koje stabiliziraju emulziju. Mogu biti kreme, mlijeka, tekuće emulzije ili imati formu gel emulzijskog sustava sustava. Koncentracija eteričnih ulja na ukupnu masu kreme bude obično niža, 0,1-3%.

Odabir emulgatora vrlo je bitan jer o njemu ovisi kakav će biti tip emulzije. Isto tako, u prirodnoj kozmetici koriste se emulgatori koji su u skladu s COSMOS direktivama o prirodnim (eko) emulgatorima.



Puderi

Puderi su simpatični pripravci s eteričnim uljima, kod nas gotovo nepostojeći. Danas pudere poistovjećujemo mahom s dekorativnom ili camouflage kozmetikom. No, koriste se i u medicinske svrhe za tretiranje površinskih problema kože, poput gljivica, znojenja i problema koji se javljaju zbog znojenja, njegu beba, te za tzv. suhe masaže u kojima se koristi puder umjesto biljnih ulja. Spravljaju se premašćivanjem talka, škroba riže, kaolina i drugih glina s eteričnim uljima, i počivaju na svojstvu adsorpcije eteričnih ulja na površinu čestica. Nanošenjem na kožu, eterična ulja se deadsorbiraju (oslobađaju) i prelaze u kožu. Osim sredstava za apsorpciju, puderi sadrže niz drugih pomoćnih tvari, poput magnezij stearata koji poboljšava prianjanje pudera za kožu, ili visokodisperzivnog silicij dioksida koji poboljšava adsorpciju eteričnih ulja i puderima poboljšava tzv. reološka svojstva (svojstva curenja). Moć adsorpcije talka i sličnih tvari nije bezgranična, stoga ukupni sadržaj eteričnih ulja bude 1-3%.

Esencijalne vode

Potpuno su novi ljekoviti oblik eteričnih ulja koji se uglavnom koristi u kozmetici. Nastaju mehaničkim postupkom raspršivanja eteričnih ulja u čistoj vodi bez pomoći emulgatora, solubilizatora i surfaktanata prilikom čega nastaju mikroemulzije bez emulgatora stabilizirane električnim nabojima čestica, a ne emulgatorom. Do sada su se otopine eteričnih ulja uglavnom radile uz pomoć emulgatora, poput polisorbata, ili solubilizatora poput etoksiliranog ricinusovog ulja (kremofor EL) i labrasola. Esencijalne vode mogu sadržavati od 0,1-10% eteričnih ulja, ali najčešće bude od 1% naniže. Koriste se kao ugodni tonici za lice, kao vodene faze krema, ali se teoretski mogu koristiti i u oralnoj primjeni eteričnih ulja.

The post Dermalni pripravci first appeared on PLANTAGEA.

]]> Pripravci u aromaterapiji https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/pripravci-u-aromaterapiji/ Wed, 06 Mar 2019 13:57:25 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1709 Kao i u fitoterapiji, jedna je dimenzija pojam indikacije, a druga jednako bitna dimenzija je količina aktivnih tvari i na koji ih način primijeniti.

The post Pripravci u aromaterapiji first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Eterično ulje je dobro za ovo i ono. Hm, da, ali u kojoj dozi i u kojem obliku? Previše sam se nagledao sprženih ždrijela zbog uzimanja ulja origana na žličicu. Kao i u fitoterapiji, jedna je dimenzija pojam indikacije, a druga jednako bitna dimenzija je količina aktivnih tvari i na koji ih način primijeniti. Znanje o ljekovitim oblicima eteričnih ulja čini profesionalnu aromaterapiju.

Zašto se spravljaju pripravci (formulacije)?

Brojne tvari u prirodi su ljekovite, no njihov put od biljke do primjene u čovjeka dug je put. Prvi dio tog puta je dobra ekstrakcija biljnih tvari, u slučaju eteričnih ulja destilacija ili tiještenje.

izrada kapsulaDrugi dio tog puta je stručan odabir eteričnog ulja za pojedinu tegobu (indikaciju), odabir doze, vremena tretmana, te pripravak (formulaciju) koja će se propisati. Što znači odabir formulacije? Prilikom odabira formulacije, moramo biti svjesni:

  • koja doza će se primijeniti
  • gdje će biti mjesto primjene (koža, urogenitalna sluznica, sluznica nosa, rodnica, rektum, pluća inhalacijom, oralnim putem)
  • koliko je očekivano vrijeme terapije, radi priprave dovoljne količine pripravka

Ispravna formulacija je jednako važna, ako ne i jedan od najvažnijih procesa u aromaterapiji. Naime, osim ova prva tri početna koraka, u formulaciji su vrlo bitni ekscipijensi (pomoćne tvari), koji će činiti primjenu eteričnih ulja sigurnom i učinkovitom.

Upravo je dobra formulacija granica koja definira profesionalnu aromaterapiju od svaštarenja. Nema sumnje da postoji niz knjiga o aromaterapiji i eteričnim uljima, baš kao što ima puno škola koje ju podučavaju. Moje je iskustvo da svi budu izluđeni kada se pročitaju ili čuju: “eterično ulje ružmarina koristi se kod dišnih infekcija, u kozmetici i kod reume”. Na stranu kemotipska nepreciznost, ali svi bi me pitali: “a KAKO da ga koristim? Da popijem bočicu? Nakapam na zglob ili u nos?”. U tome se vidi razlika prodavača magle i profesionalne aromaterapije.

Idemo uzeti primjer već poznate paprene metvice. U knjizi pretencioznog naziva The Directory of Essential Oils autorice Wande Sellar, paprena metvica djeluje kao: “analgetik, antidontalgik, antigalaktagog, antiflogistik, antiseptik, spazmolitik, adstringent, karminativ, cefalik, kolagog, kardiotonik, dekongestant, emenagog, ekspektorans, antipiretik, hepatik, smirujuće, stimulans, stomahik, dijaforetik, vazokonstriktor, antihelmintik”. Ne može se reći da znatan dio ovih djelovanja nije točan. Naime, paprena metvica jest analgetik (smanjuje bol), prije svega zbog sadržaja mentola. Ona je karminativ (smanjuje nadutost u probavnom sustavu), vjerojatno zato jer je spazmolitik (opušta glatko mišićje u probavnom sustavu). Mogao bih analizirati svako od djelovanja, no ponovo se postavlja pitanje: “kako to primijeniti?”.

Gledajući striktno formulacije, kao stomahik se koristi u dozi od 0,02-0,08 mL (1-4 kapi), do tri puta dnevno (ESCOP), kao emulziju u vodi, na šećeru, ili u oleokapsulama. Kao spazmolitik i karminativ u probavnom sustavu, pogotovo kod iritabilnog kolona, koristi se u dozi od 0,2-0,4 mL tri puta dnevno, ali u enteričkim kapsulama koje se tope nakon prolaska kroz kiseli sadržaj želuca. To je poznati lijek Colpermin grupe Johnson & Johnson. Kao dekongestant (nosna sluznica) i ekspektorans koristi se u inhalacijama u dozi od 0,06-0,08 mL. Lijek Locabiotal tvrtke Servier sadrži 0,25 g eteričnog ulja paprene metvice u 100mL u bočici za raspršivanje u nos i usta, s dozom od 0,25mg eteričnog ulja/nosnici i 0,5 mg eteričnog ulja paprene metvice u usnu šupljinu četiri puta dnevno.

Paprena metvica odlično ilustrira koliko je potrebno znanje i o dozi i o formulaciji. Upravo ova dva faktora čine aromaterapiju sigurnom. Prije nekoliko godina na internetu je bio pravi boom članaka o origanu, s uobičajenim tendencijama senzacionalizmu. Sajtovi su objavljivali kako treba nakapati u vodu i popiti, drugi kako treba staviti na šećer i popiti, neki da treba uzeti cijelu žličicu (!) tri puta dnevno… Posljedice su bile predvidljive. Jedna osoba koja je uzimala ulje nakapano na šećer dobila je oštećenje jednjaka. Druga je imala oteknute usnice cijeli dan jer je nakapala ulje u čašu vode i popila. Naime, eterična ulje se ne tope u vodi, stoga traže prvu lipidnu “masnu” sredinu. A to su naša koža i sluznica. Osoba koja je nakapala na šećer, uspjela je spriječiti duži kontakt s ustima, ali se eterično ulje prolaskom kroz jednjak vrlo brzo oslobađalo iz otopljenog šećera u sluznicu. Osoba koja je nakapala u čašu vode mogla je zamijetiti kako to ulje pliva točno po površini vode te je ulje odmah “krenulo” u pravcu usnica i apsorbiralo se u njih. I tako odlično antibakterijsko ulje postaje odličan iritans. Zato se ulje mravinca (origana) formulira u oleokapsule. Biljno ulje u formulaciji razrijedi eterično ulje i smanjuje mu iritativnost, te usporava prebrzu apsorpciju, dok sama stijenka kapsule sprečava oslobađanje eteričnog ulja u usnoj šupljini i jednjaku.

Pogledajte:

The post Pripravci u aromaterapiji first appeared on PLANTAGEA.

]]> Dobivanje i kontrola kvalitete hidrolata https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/dobivanje-i-kontrola-kvalitete-hidrolata/ Wed, 06 Mar 2019 11:18:15 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1704 Jedan hidrolat bušina ima miris pokošenog sijena, a drugi miris meda...Glavni problem hidrolata je kvarljivost i tu smo se snašli sterilnom filtracijom.

The post Dobivanje i kontrola kvalitete hidrolata first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Jedan hidrolat bušina ima miris pokošenog sijena, a drugi miris meda. Sigurno postoje razlozi, a jedan od njih je i od koliko biljnog materijala dobijemo koliko hidrolata. Njihov glavni problem je kvarljivost i tu smo se snašli sterilnom filtracijom ili konzervansima. U hidrolatu budu otopljene molekule eteričnog ulja, i to više onih koji i više vole vodu.

Dobivanje hidrolata

Već je rečeno kako se hidrolati dobivaju tijekom proizvodnje eteričnih ulja destilacijom vodenom parom. Tiještenjem eteričnih ulja citrusa NE dobiva se hidrolat, premda se u većini današnjih postupaka koristi voda tijekom tiještenja.

Proizvodnja hidrolata nije jednostavan proces bez problema i tehnoloških rješenja koje ih moraju riješiti. Neka eterična ulja se bolje tope u vodi od drugih, poput ruže i cimetovca, pa se tada hidrolat recirkulira u sustav. Takvi postupci mogu narušiti kvalitetu hidrolata, pa se mora brižljivo voditi računa da uvjeti destilacije ne naruše kvalitetu hidrolata. Iznimno je bitno paziti na omjere droge i količine proizvedenog hidrolata. Korištenje vrlo velikih količina vodene pare prilikom čega nastaje vrlo velik volumen hidrolata. Time se razrjeđuju aktivne tvari u hidrolatu, a sam hidrolat može biti vrlo slabašnog mirisa.

Stoga svaki proizvođač mora točno znati koja je količina hidrolata dobivena iz 1 kg biljne mase. Ovaj podatak će kasnije trebati navesti na samom certifikatu. To može biti omjer od 0,5-4 litre hidrolata po 1 kg biljnog materijala. Vrlo “slabašni” hidrolati na tržištu imaju omjer od 5-20 litara na 1 kg biljnog materijala.

Način destilacije i omjer biljne droge i hidrolata često se može prepoznati i njuhom. Nepovoljna tehnologija proizvodnje može dati hidrolat koji miriše na dim, a sam hidrolat može imati slabo izražen miris (manji omjer biljke u odnosu na dobiveni hidrolat). Moje je osobno iskustvo da kod hidrolata istog proizvođača zna doći do velikih razlika u olfaktornim osobinama hidrolata, ovisno od lota do lota. Od češće prisutnih hidrolata to se pogotovo odnosi na hidrolate bušina i smilja, dok su hidrolati ružmarina verbenona i lavande, primjerice, konzistentniji u svojim olfaktornim karakteristikama.

Procesiranje i čuvanje hidrolata

Nakon procesa destilacije i odvajanja eteričnog ulja od hidrolata, hidrolat nije samo dovoljno spremiti u “bačvu” i povremeno ga uzeti. Naime, hidrolati su vodeni mediji koji lako mogu biti mikrobiološki kontaminirani. Neki hidrolati koji sadrže snažne antimikrobne tvari iz samog eteričnog ulja (cimetovac, mravinac, klinčićevac) mogu biti dovoljno konzervirani samim tim tvarima. No većina hidrolata ima vrlo male količine antimikrobnih tvari i mogu se pokvariti uz pojavu mutnoće, taloga i neugodnog mirisa. Pogotovo su skloni kvarenjima hidrolati njemačke i rimske kamilice, gospine trave, stolisnika i sličnih biljaka čija eterična ulja i sama nemaju odveć izraženu antimikrobnu aktivnost. Zbog toga su napredniji proizvođači uveli su nov način proizvodnje hidrolata, otprije poznat u farmaceutskoj industriji sterilnih intravenskih proizvoda. Odmah nakon destilacije hidrolati se steriliziraju fitracijom kroz filtar s porama veličine 200 nm (0,2 μm) postupkom tzv. sterilne filtracije. Na taj način se uklanjaju sve bakterije i spore jer su ti mikroorganizmi odveć veliki da prođu takav filtar te ostaju na njemu, a prolazi hidrolat u zaseban spremnik. Hidrolati se pune direktno nakon filtracije i time se osigurava da kupcu stigne sterilan hidrolat. Neki proizvođači dvostruko filtriraju hidrolat kako bi što više smanjili opterećenje mikroorganizmima prije punjenja. Dvostruka filtracija može biti izvedena konsekutivnom filtracijom fitlerima s različitim veličinama pora. Primjerice, u prvoj filtraciji koriste se filteri s porama veličine 400-800nm, a druga filtracija s porama veličine 200nm. Poželjno je da maloprodajni spremnici (bočice) u kojima se pakiraju hidrolati imaju maleni otvori boca dodatno osiguravaju da ne dođe do kvarenja hidrolata nakon otvaranja. Ovakvi tipovi hidrolata smatraju se najkvalitetnijima. U vrijeme kada sam počinjao s aromaterapijom, većina hidrolata, ako nisu sadržavali konzervanse, razvili bi mutnoću i bijeli talog, a sama njihova mikrobiološka kvaliteta bila je upitna.

Spremnici su u idealnom slučaju od stakla, hidrolitičke klase III ili više. Staklo je najinertniji materijal (najmanje reagira s vodom i vodenom otopinom). Naravno, osim stakla koriste se, zbog njihove cijene, i plastični materijali (polimeri), i to poželjno oni tipovi plastika koji ne otpuštaju ftalate.

Proizvođači i distributeri imali su najveći problem upravo s kvarenjem hidrolata, odnosno rastom mikroorganizama. Stoga neki posežu za konzervansima ili inhibitorima rasta mikroorganizama.



Parabeni su postali u medijima ozloglašeni spojevi, premda se naširoko koriste u kozmetičkoj industriji. Ipak, prema COSMOS standardu za ekološki kozmetiku, parabeni su zabranjeni, a prema izvještaju Europske komisije upotreba propil-parabena za proizvode za djecu ispod dvije godine mora biti opravdana od slučaja do slučaja. U svakom slučaju, hidrolati s parabenima ne sugeriraju se za oralnu upotrebu.
Neki proizvođači dodaju etanol (običan ili biološkog podrijetla) u nižim koncentracijama (između 10 i 20 vol%). Ova koncentracija, premda djelomično povećava stabilnost hidrolata, utječe na njegova biološka svojstva na koži i to nije onaj originalni hidrolat koji sadrži vodu s niskim koncentracijama u vodi otopljenih molekula eteričnih ulja.
Benzil alkohol/dehidrooctena kiselina (DHA), trgovačkog naziva Geogard 211/proizvođač: Lonza (INCI: dehydroacetic acid (and) benzyl alcohol), nalazi se u nekim lakše kvarljivim hidrolatima pojedinih proizvođača. Ovaj konzervans dozvoljen je za upotrebu u kozmetici, no uvijek mora biti deklariran na sastavu, jer su takvi hidrolati namijenjeni samo za kozmetičku upotrebu. Neki proizvođači koriste seriju prirodnih konzervansa
Leucidal/proizvođač: Active microtechnologies. Premda postoji nekoliko varijanti Leucidala, svi u svom prvom dijelu sadrže naziv Leuconostoc/Radish Root Ferment Filtrate, što znači da su dobiveni fermentacijom kupusa kimchi s bakterijom mliječno kiselog vrenja Leuconostoc kimchii. Leuconostoc kimchii otpušta antimikrobne peptide i na tome se temelji jedan dio antimikrobnog djelovanja Leucidala. Leucidal je slabiji konzervans od Geogarda 211, ali ima veći prizvuk prirodnosti te je idealan za vodene sustave. Ipak on utječe na kemijski sastav osnovne sirovine. Za eventualnu oralnu upotrebu koriste se hidrolati bez konzervansa.

Hidrolati bi se trebali čuvati na temperaturama ispod 20 °C. Preporučljivo je nakon otvaranja da se čuvaju na hladnom (hladnjaku) te se na sve moguće načine treba izbjegavati moguće mikrobiološko zagađenje. To se pogotovo odnosi na eventualno “vraćanje” viška hidrolata nakon upotrebe nazad u bočicu.

Kemijski sastav hidrolata

Jedna od temeljnih krivih predodžbi je da hidrolat sadrži otopljeno eterično ulje i da su omjeri otopljenih tvari identični kao i u eteričnom ulju ruže. Tijekom odvajanja (separacije) eteričnog ulja i vode, proporcionalno će se bolje otopiti molekule koje su hidrofilnije (bolje se tope u vodi). Jako lipofilne molekule (one koje se tope bolje u uljima) će se u manjoj mjeri otopiti u hidrolatu. Postoji li način na koji to možemo predvidjeti? Postoji. Jedna od vrijednosti kojom barem u grubo možemo aproksimirati zastupljenost pojedine molekule u hidrolatu je logP. LogP je definiran kao particijski koeficijent molekule između n-oktanola i vode. Što to znači? N-oktanol je tekući alkohol koji se ne miješa (topi) u vodi. On je stoga više “masnijeg” karaktera i svojim svojstvima djelomično oponaša staničnu membranu. Kada izmiješamo neku tvar u jednakim omjerima n-oktanola i vode, tvar će se otopiti i u jednoj i u drugoj tekućini. No, u kojoj mjeri će biti ta tvar otopljena u svakoj tekućini ovisit će o svojstvima te tvari. Ako tvar više voli biti u “masnijem” mediju (lipofilna), bolje će se otopiti u n-oktanolu, odnosno više ćemo molekula tvari naći u njemu. Ako više voli vodu (hidrofilna), više molekula će se rasporediti u vodenom dijelu. LogP je matematička vrijednost:

logP=logaritam10(koncentracija tvari u n-oktanolu/koncentracija tvari u vodi)

Primjerice, ako se neka tvar bolje topi u n-oktanolu (lipofilnija) i ima je sto puta više u n-oktanolu negu u vodi, tada će logP biti 2 (logaritam po bazi deset od 100). Što je logP veći, tvar je lipofilinija, a što je niži, to se tvar bolje topi u vodi (hidrofilnija je).

LogP je vrijednost koja je korisnija u predviđanju bioloških svojstava, ali u edukativne svrhe može dobro poslužiti kao primjer kako će se molekule rasporediti između eteričnog ulja i hidrolata. Primjer takve razdiobe može poslužiti hidrolat i eterično ulje nerolija gorke naranče. Monsef-Esfahani et al. ispitivali su sadržaj pojedinih molekula u hidrolatu nerolija. Sastav hidrolata nerolija u odnosu na prosječan sastav eteričnog ulja nerolija gorke naranče prikazane je u sljedećoj tablici:

Udio (%)
SpojAlogP98Hidrolat neroli gorke narančeEterično ulje neroli gorke naranče (prosječan sastav)
linalol1,80344,128,0-44,0
limonen2,44209,0-18,0
β-pinen2,6530,67,0-17,0
α-terpineol2,0702,62,0-5,5
neril-acetat3,0010max. 2,5
geranil-acetat2,37501,0-5,5
metil-antranilat1,06311,80,1-1,0
E,E-farnezol3,0970,30,8-4,4
trans-nerolidol3,0960,21,0-5,5

Ovdje se vidi da tvari koje imaju nižu logP vrijednost poput linalola i α-terpineola, u hidrolatu bude zastupljene kao i u eteričnom ulju. Vrlo hidrofilna molekula niskog logP, metil-antranilat, bolje se topi u vodi i ima ga više negu u eteričnom ulju. Tvari visoke logP vrijednosti, koje su sve druge molekule, zastupljene su manje nego u prosječnom eteričnom ulju.

U hidrolatu ruže u potpunost dominiraju alkoholi: fenil-etil alkohol, geraniol, nerol, citronelol. Babu et al. u Flavor and Fragrance Journal (2002; 17: 136–140) objavljuju kako preko 95% svih sastojaka hidrolata ruže su alkoholi, dok ih u eteričnom ulju ruže bude 55-70%.

Ovi podaci objašnjavaju i različit miris eteričnog ulja i hidrolata, koji ma kako bio diskretan je sasvim uočljiv.

Kontrola kvalitete i certifikat

Za razliku od eteričnih ulja, kontrola kvalitete je nešto manje opsežnija. Dobro ispitan hidrolat ima na svakom lotu ispitane sljedeće karakteristike:

  • boja i prozirnost (organoleptički, rjeđe prema Gardneru ili turbidimetrijski/nefelometrijski). Većina hidrolata su bezbojne do blijedo žute otopine. Uglavnom su prozirni, ali mogu biti i opalescentni do zamućeni bez pojave taloga kao što je slučaj s hidrolatom cedra. Norme ne propisuju potrebu farmakopejskog ispitivanja stupnja opalescencije standardima.
  • pH (od 3-9). Najčešće vrijednosti su od 4-7.
  • relativna gustoća na 20 °C, koja je obično 1 (ista gustoća kao i voda).
  • indeks loma svjetla na 20 °C.
  • mikrobiološka čistoća metodom brojenja na ploči (plate count). Prema ISO 21149 manje od 1000 CFU/g aerobnih bakterija, a prema ISO 162121 manje od 10 CFU/g kvasnica i manje od 10 CFU/g spora plijesni.

Upravo je ispitivanje mikrobiološke čistoće vrlo bitna analiza, kako bi bili sigurno u zdravstvenu ispravnost proizvoda.

Osim rezultata ovih analiza, hidrolat mora imati iskazane omjere biljne droge i dobivenog hidrolata (podatak iz proizvodnje), lot, datum i mjestu proizvodnje, datumu uzorkovanja materijala te eventualno eko certifikat ako se radi o proizvodu koji se deklarira kao ekološki.



Drugi proizvodi slični hidrolatima

Ponekad se ljudi znaju buniti s drugim, mirisnim vodenim ekstraktima biljaka koji iznimno sliče na hidrolate ali to nisu u pravom smislu riječi. Tvrtka Gattefosse uvela je na tržište sirovina liniju Extrait Originel, od kojih su neki dobiveni flash destilacijom, a neki polaganom dehidratacijom sirovine. Ovi proizvodi potpuno su bistri, neutralnog pH, neiritativni i iznimno ugodnog mirisa na biljku. Prisutnost ovakvih voda citrusa (naranče, limuna) je i izazvala zabunu, prije svega i jer se u maloprodaji znaju prodavati zajedno s hidrolatima i nazivaju se “voda”, pa čak i hidrolat. Oni su vrlo tražena kozmetička sirovina za emulzijske sustave i tonike za lice zbog svojeg prirodnog mirisa i ugodnog, hidratizirajućeg djelovanja na kožu.

Esencijalne vode su disperzije eteričnih ulja u vodi (raspršene čestice), bez upotreba emulgatora i solubilizatora. Tehnologiju proizvodnje uvela je tvrtka Florihana, a distribuira se preko tvrtke Earthoil. Koncentracija eteričnih ulja zna varirati od 0,01 do čak 10% (najčešće ispod 1%). Zbog svojeg mirisa iznimno podsjećaju na hidrolate, ali to jednostavno nisu. Naime, hidrolati sadrže hidrofilnije (u vodi topivije) molekule eteričnih ulja koje su se ekstrahirale u vodu tijekom destilacije, dok esencijalne vode sadrže integralna eterična ulja.

The post Dobivanje i kontrola kvalitete hidrolata first appeared on PLANTAGEA.

]]> Hidrolati https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/hidrolati/ Wed, 06 Mar 2019 11:10:47 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1695 Hidrolati su vjerojatno bili prva mirisna opsesija, možda i prije samih eteričnih ulja. Niska doza aktivnih tvari ali i mala škodljivosti odlike su hidrolata.

The post Hidrolati first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Suptilniji ogranak suptilnog. Hidrolati su vjerojatno bili prva mirisna opsesija, možda i prije samih eteričnih ulja. Niska doza aktivnih tvari ali i mala škodljivosti odlike su hidrolata. Omiljeni kao tonici i vodene faze u kremama, neki ih vole koristiti i kao terapiju iznutra. Nije uopće korektni termin, ali hidrolaterapiju katkad nazivamo homeopatija u aromaterapiji.

Definicija i upotreba hidrolata

Hidrolati ili cvjetne vodice nastaju kao nusprodukt u proizvodnji eteričnih ulja. Tijekom destilacije eteričnih ulja vodena para se hladi (kondenzira) zajedno s eteričnim uljem. Budući da se eterična ulja vrlo slabo tope u vodi, ono obično ostaje plivati na sloju vode koja je zasićena tvarima iz eteričnih ulja. Ta fino mirisna vodica, hidrolat ili cvjetna vodica, ima ljekovita svojstva.

Legenda kaže kako ljudi isprva nisu htjeli proizvoditi eterična ulja već cvjetne vodice. Vidjelo se kako tijekom destilacije nastaje mirisna voda, hidrolat, koja bi finije mirisala i bila neobično transparentna i čista, sasvim drugačije od “čaja” te iste aromatične biljke. Nemoguće je potvrditi u potpunosti ovu priču, ali sigurno u njoj može biti istine. Hidrolati su stoljećima dio kulture mnogih starih nacija: originalne libanonske baklave rade se s ružinim hidrolatom.

Kažemo kako su hidrolati tihi pratioci aromaterapije, gotovo poetične sličnosti na idealno čistu vodu sa skrivenom i nevidljivom “dušom” mirisa biljke. U uvodu o aromaterapiji već je rečeno kako terapija u kojoj se koriste isključivo hidrolati naziva se hidrolaterapija. Takav vid terapije ima homeopatski prizvuk. Premda o hidrolatima ima napisano dosta literature, ona nema toliko medicinski prizvuk. To ne znači da nisu prisutni. Medicinski najkorišteniji hidrolat je hidrolat hamamelisa (Hamamelis virginiana). Jedini je hidrolat koji se nalazi na popisu biljnih lijekova ESCOP-a i koji je ispitan i klinički. Jedna od poznatijih studija objavili su KORTING ET AL.

Hidrolati su vrlo popularni u kozmetici i, ovisno o vrsti biljke, vjerojatno su najbolji i najnježniji tonici za kožu koje smo smislili u našoj povijesti. No, hidrolati nisu bez svojeg ali… Nedavno je jedan francuski proizvođač kozmetike rekao kako ne voli hidrolate zbog njihove nestabilnosti. I to je točno, jer većina hidrolata se lako “kvari”, a neki i relativno lako i brzo gube svoje olfaktorne osobine. Primjerice, hidrolat ruže može poprimiti miris koji podsjeća na ocat, a s obzirom na cijenu hidrolata to zna neugodno iznenaditi.

Lydia BossonNekoć su domaći destileri hidrolat doslovce bacali, jer su bili fokusirani na eterično ulje kao finalni proizvod. Manji destileri su se snalazi s njim kako znaju i umiju. Supruga jednog domaćeg destilera i dan danas glača rublje s vlastitim hidrolatima. Vremenom su shvatili da se ljudima sviđaju ovakve fine prirodne mirisne vode, te ih nalazimo u turističkim odredištima u raspršivačima, zajedno s eteričnim uljem. Ne moram naglašavati kako mene to osobno iznimno raduje. Ne moraju svi biljni ekstrakti biti za silno medicinsku primjenu, ponekad nas priroda nagradi s nečim za osobni užitak.

Za razliku od eteričnih ulja koja su jako “koncentrirana”, hidrolati su blagi i neškodljivi. Primjerice, eterično ulje kore cimetovca ne biste mogli uzeti niti jednu kap u usta bez pojave snažne iritacije. Žličica hidrolata cimetovca tek je aromatično peckava. Hidrolati su stoga zanimljivi ljudima koji vole sigurnije i manje iritativne pripravke. U tom konteksu su korisni u kozmetici za sve one koji su vrlo osjetljivi na eterična ulja, te u emulzijskim sustavima daju ugodan miris bez upotrebe eteričnih ulja.

Kao i kod eteričnog ulja, postoje dvojbe oko uzimanja hidrolata oralnim putem. Hidrolati zbog svoje neškodljivosti mogu se uzimati oralnim putem, ali je bitno znati da li je hidrolat mikrobiološki čist te da li eventualno prisutan konzervans u njemu je namijenjen i oralnoj upotrebi. Konzervansi u hidrolatima, čak i kad su “eko”, odnosno u skladu s propisima za ekološku kozmetiku, mogu biti posve neprikladni za oralnu upotrebu. U mom iskustvu bilo je primjera kada bi hidrolat izazvao mučninu, vjerojatno upravo zbog prisustva konzervansa (vidi dio o dobivanju i kontroli kvalitete).

Hidrolate nikako ne valja pojmovno zamijeniti s vodenim ekstraktima biljaka. Vodeni ekstrakti biljaka sadrže cijeli niz u vodi topivih tvari (flavonoidi, kumarini, fenolni spojevi, sluzi…), kojih u hidrolatima nema.

Pogledajte i hidrolate u prirodnoj kozmetici.

Pogledajte:

The post Hidrolati first appeared on PLANTAGEA.

]]> Kontrola kvalitete biljnih ulja https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/kontrola-kvalitete-biljnih-ulja/ Wed, 06 Mar 2019 09:35:48 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1679 Kao i slučaju eteričnih ulja, biljna ulja su izvor mafijske kreativnosti. Dosadna kontrola kvalitete opet postaje jedina brana od naleta takvih kreativnosti.

The post Kontrola kvalitete biljnih ulja first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Da pod maslinovo ulje prodaju raznorazne patvorine nije novost, ali da se ljudi potruju patvornim uljem, e na to nismo bili spremni. Kao i slučaju eteričnih ulja, biljna ulja su izvor mafijske kreativnosti. Dosadna kontrola kvalitete opet postaje jedina brana od naleta takvih kreativnosti. Zato i stižu na analizu deset uzoraka od jednog proizvođača. Daju ispitati koliko se ulje buče može razrijediti suncokretovim uljem a da se ne “skuži”.

Zašto kontrola kvalitete?

Ponekad nam je jasno zašto je potrebna kontrola kvalitete u fitoterapiji: zamjena biljnih vrsta, slučajna ili namjerna, dodavanje sintetskih tvari te mogući kontaminantni su glavni razlozi potrebe za kontrolom kvalitete. Jasno je isto tako da je zbog vrlog čestog patvorenja eteričnih ulja potrebna kontrola kvalitete u aromaterapiji. No, biljna ulja vrlo često ne percipiramo kao proizvod koji bi se patvorio. Najčešće sirovine poput masline ili repice široko su dostupne i relativno jeftine na tržištu. Možda bismo očekivali patvorenje kod skupljih biljnih ulja, poput ploda divlje ruže ili argana. No, patvorenje biljnih ulja ima drugačije logike. Svjetski najpatvorenije biljno ulje je maslinovo. Financijska strategija je vrlo jasna: skupa biljna ulja su ionako u najvišem volumenu korištena u kozmetičkoj industriji koja ima razvijen sustav kontrole kvalitete i teško ima je “podvaliti” patvorinu. Relativno mali volumen ulja, osim konzumnih, na tržištu završava kod individualnih korisnika. Stoga se patvore ulja koja se prodaju u velikom volumenu. Primjeri patvorenja maslinovog ulja su ponekad zastrašujući i pokazuju dno morala ljudi uključenih u taj proces.

Slučaj 1: toksični sindrom maslinovog ulja u Španjolskoj

1981. godine u Španjolskoj je izbila prava epidemija neobične bolesti: intenzivna mijalgija (bol u mišićima) koja je gotovo onemogućavala normalnu fizičku aktivnost, snažno povišeni eozinofili (kao u alergijskim bolestima i parazitnim infestacijama), te upala u plućima izazvana snažnom infiltracijom upalnih stanica.

toksični sindrom ulja od masline Procjenjuje se da je oboljelo preko 20 000 ljudi (!), te ih je preko 300 i umrlo upravo zbog navedenog sindroma. Nastala je javna panika jer se mislilo da se radi o nekoj novoj vrsti infekcije ili nekom drugom nepoznatom uzroku. Ubrzo se otkrila jedna jedina poveznica: konzumacija maslinovog ulja. Kako je maslinovo ulje potpuno sigurna tvar, došlo se do nevjerojatnog kriminalističkog otkrića. Španjolski distributer je iz Francuske uvezao industrijsko ulje repice. Industrijsko ulje repice se denaturira anilinom. Denaturacija znači da se na taj način sprječava konzumacija u hrani jer je sam spoj toksičan. Na isti način se prodaje i denaturirani etanol u kojem dodatak toksičnog metanola sprječava ljudsku konzumaciju. No, vrlo lukavo, španjolski distributer je došao na ideju da uveze takvo ulje jer na njega ne mora platiti dodatni porez. Uvezene su ogromne količine tog ulja, ulje je rafinirano ali tim procesom nije uklonjen toksični produkt, te je prodavano kao konzumno ulje. Tri godine kasnije Blanca et al. objavljuju pregledni rad o ovom najvećem slučaju trovanja patvorenim uljem. Znanstvenici su godinama pokušavali otkriti koji su to sve bili mehanizmi bolesti, a nekoliko grupa autora, poput Schurz et al. iz američkog CDC-a, utvrdilo je kako je anilin kemijski reagirao s masnim kiselinama te su nastali produkti bili još toksičniji od samog anilina. Svaka moralna analiza ovog čina je nepotrebna.

Slučaj 2. talijansko ulje s potpisom

Tijekom devedesetih godina i ranih godina prošlog desetljeća utvrđene su brojne prijevare s talijanskim maslinovim uljem. U zemlji koja masovno koristi maslinovo ulje, domaća proizvodnja jedva pokriva potrebe tržišta, te se ulje često mora uvoziti iz drugih zemalja. Pa ipak, talijanska maslinova ulja se izvoze po cijelom svijetu. Ovaj paradoks je bio razriješen kriminalističkim istragama. Brojni proizvođači bi uvozili maslinovo ulje drugih zemalja i deklarirali ulje kao maslinovo, često i uz dodavanje drugih biljnih ulja (repice, suncokreta, soje), te bojila poput klorofila. Talijanska vlada je tome probala stati na kraj 2007. godine uvođenjem zakona da se svako ulje mora deklarirati ne samo prema mjestu (farmi) uzgoja, već se mora deklarirati i presa na kojoj je proizvedeno. Bez velikog uspjeha: 2008. godine u operaciji “Zlatno ulje” uhapšeno je 23 ljudi koji su i dalje nastavili takvu praksu, premda su ubirali visoke poticaje za sadnju vlastitih maslina. Ovaj recept kao da je prepisan iz nekih hrvatskih slučajeva. Ministarstvo poljoprivrede ispitalo je 800 proizvođača i preko 200 ih je uvozilo maslinovo ulje. U nastavku iste operacije uhapšeno je još 40 ljudi koji su dodavanjem klorofila u sojino i suncokretovo ulje dobivali “djevičansko” ulje. Ovi skandali su iznimno negativno djelovali čak i na ugled Italije kao države, te je američki novinar i pisac Tom Mueller objavio knjigu naslova Extra Virginity: The Sublime and Scandalous World of Olive Oil.



Slučaj 3. opet Španjolska

U policijskoj operaciji “Lucerna” u Španjolskoj je uhićeno 19 ljudi koji su ulja avokada, suncokreta i sličnih ulja prodavali kao maslinovo ulje, i to proizvodnjom u postrojenjima za proizvodnju biodizela. Premda za razliku od slučaja iz 1981. godine ulje nije bilo štetno radilo se o poreznoj makinaciji i prevari s milijunskim ciframa u eurima.

Načini patvorenja biljnih ulja

Izneseni primjeri su vrlo poražavajući i izazivaju strah prosječnog konzumenta, no većina ljudi vrlo brzo zaboravi na ovakve slučajeve. Postoji nekoliko načina patvorenja ili krivog deklariranja.

Krivo deklariranje zemlje podrijetla

Kao što je bilo rečeno, ovo je način da se ulja iz jednog područja deklariraju kao ulja iz drugog područja. Primjerice, hrvatski proizvođač uveze biljno ulje iz Grčke ili zemalja sjeverne Afrike, a deklarira kao hrvatski proizvod. Ovo krivo deklariranje ne mora biti samo vezano uz državu nego i uz regiju. Primjer je kada istarski proizvođač kupi od dalmatinskih proizvođača maslinovo ulje, a deklarira ga kao istarsko. Javnozdravstveno gledano, ovdje se radi samo o trgovačkim igrama koje nisu jedino u skladu sa zaštitom proizvođača. No, ukoliko je to ulje kvalitetom doista u klasi određenog ulja, ne možemo govoriti o grubljoj prevari koje šteti zdravlju, ali možemo govoriti o nemoralu. Imali smo slučajeva navođenja kupaca na krivi zaključak. “Ulje domaćih maslinika” je možda bilo iz domaće proizvodnje, ali u Grčkoj. Ovaj “kozmopolitski” duh nitko nije prepoznao kao problem i premda nije zakonski kažnjiv, nije etičan i spada u domenu patološkog marketinga. Nadalje, jednom napravljena prevara pokrene spiralu u kojoj se lako potone još dublje, u prodaju patvorenih ulja.

Da bi se izbjegao ovaj problem, ponekad se iskoriste zakonske rupe: ako uvezete cisternu maslinovog ulja i prepakirate ju, dobivate, bez da ste jako lagali, hrvatski proizvod. Naime, proizvod je završen kad je završen u konačnom prodajnom obliku, stoga je tehnički gledano ta boca maslinovog ulja doista hrvatski proizvod jer je završni korak proizvodnje doista ovdje i napravljen. Ovo nije samo problem Hrvatske nego skoro svih zemalja. Problem je to koji susrećemo baš svugdje, od tekstilne do farmaceutske industrije. Malo iskrenosti ne bi bilo na odmet.

Patvorenje nižim klasama ulja

Djevičansko ulje masline vrlo se rado patvori rafiniranim uljem, ali i uljem komine masline. Druga bilja ulja se znaju deklarirati kao hladno prešana i nerafinirana, a sadržaj je rafinirano ulje i ulje dobiveno drugim postupcima. Ulje sjemenki grožđa se proizvodi i postupkom hladnog tiještenja i ekstrakcijom heksanom, te se ponekad heksan-ekstrahirano ulje prodaje kao hladno prešano. Kao i kod eteričnih ulje, ulje dobiveno iz biljaka u konvenvencionalnom ugoju zna se deklarirati kao “organsko”.

Patvorenje dodavanjem drugih ulja i sastojaka

Krivo deklariranje je samo manji problem. Već sam spomenuo da se ulje masline patvori suncokretom, sojom, repicom, avokadom i drugim relativno jefitinijim uljima. Premda se time ne ugrožava zdravlje ljudi, ovo je prijevara potrošača koji plaća veću cifru za nečiju veću zaradu. Pomiješate li isti volumen rafiniranog ulja repice ili suncokreta s maslinovim dobit ćete “maslinovo” ulje relativnog blagog okusa koje zavara i vrlo iskusni jezik. Kako bi se prikrile olfaktorne razlike i razlike u izgledu, dodaju se druge tvari poput pigmenata.



Kontrola kvalitete biljnih ulja

Kao i kod ljekovitih biljaka i eteričnih ulja, kontrola kvalitete ima dvije glavne svrhe postojanja:

  • utvrditi zdravstvenu ispravnost korištenja, primjerice ispitivanjem peroksidnom broja koji govori da li ulje sadrži prevelike količine produkata oksidacije masnih kiselina i koji mogu biti štetni po zdravlje.
  • utvrditi da li je ulje patvoreno drugim uljima ili drugim dodacima, primjerice, kroz analize identiteta ili plinske kromatografije.

Postoji više izvora zahtjeva za kvalitetu biljnih ulja. Europska farmakopeja je jedan od takvih izvora zahtijeva, no izdanje Ph. Eur. 7 definira zahtjeve za kvalitetom samo 19 biljnih ulja. Postoje i druge međunarodne norme koje govore o standardima i zahtjevima za kvalitetom, a neki proizvođači imaju svoje interne zahtjeve za kvalitetom, pogotovo za ulja koja su relativno rijetka na tržištu. Zahtjeve ćemo upoznati kroz dvije norme Europske farmakopeje za djevičanska ulja masline (07/2011:0518) i slatkog badema (01/2010:0261).

Definiranje botaničkog podrijetla ulja

Premda ovo nije analitička tehnika, vrlo je važno da biljka iz koje se dobiva biljno ulje bude jasno definirana kao vrsta. Primjerice, bademovo ulje prema farmakopeji može biti dobiveno iz dvije vrste:

  • Prunus dulcis (Mill.) D.A. Webb var. dulcis – slatki badem
  • Prunus dulcis (Mill.) D.A. Webb var. amara (DC.) Buccheim – gorki badem

Naravno, uvije treba točno definirati vrstu, te se uvije mora na latinskom jeziku označiti iz koje je vrste dobiveno. Ova dva ulja ne razlikuju se znatno u sastavu masnih kiselina, ali se razlikuju u sadržaju spoja amigdalina koji i daje karakterističan “cijanidni”,  “marcipan” miris bademovom ulju. Koji je razlog tome? Yildirim et al. pokazali su da sadržaj amigdalina u slatkom bademu varira od 0,604-1,584 g/100g ploda, dok je kod gorkog badema ova razina znatno veća, od 5,914 g/100g do 6,354 g/100g.

Osnovne karakteristike

Osnovne karakteristike opisuju izgled i osnovna fizikalna svojstva. Ulje badema je žuta, bistra tekućina koja se skrutni (smrzava) na -18 °C. Maslinovo ulje je žuta do zeleno-žuta tekućina koja postaje zamućena na oko 10 °C, a postaje krutina konzistencije putra na oko 0 °C. Solubilnost (topivost) u 90% etanolu i drugim otapalima još je jedna karakteristika.

Ovim osnovnim karakteristikama teško je odrediti kvalitetu već su samo osnovne karakteristike koje su uvijek moraju nadopuniti drugim analizama. Primjerice, rafinirano ulje masline ima gotovo identičan izgled te točke zamućenja i skrućivanja.

Ispitivanje apsorbancije

Mnoge molekule imaju svojstvo da apsorbiraju elektromagnetsko zračenje. No, uvelike se razlikuju u tome koju točno energiju, odnosno valnu duljinu apsorbiraju. Neke tvari apsorbiraju u ultraljubičastom spektru zračenja i nevidljive su, jer UV zračenje ljudsko oko ne percipira. Druge tvari pak apsorbiraju elektromagnetsko zračenje u vidljivom dijelu spektra, odnosno apsorbiraju spektar određene boje. Takve tvari su obično i obojene, jer apsorpcijom jednog dijela spektra, primjerice spektra crvene boje, dolaze do izražaja druge boje, kao što je zelena (komplementarna crvenoj). Upravo zato možemo lako i razlikovati tvari ovisno o tome koju valnu duljinu najbolje apsorbiraju.

Ispitivanje apsorbancije je vrlo jednostavna instrumentalna analiza koja može govorit puno o kvaliteti i autentičnosti ulja. Za neka biljna ulja ispituje se apsorpcija valne dužine od 232 i 270 nm. Zašto su odabrane upravo ove valne duljine? Naime, tijekom obrade i skladištenja biljnih ulja iz polinezasićenih masnih kiselina nastaju najprije peroksidi masnih kiselina, a nakon toga nastaju iz njih konjugirane masne kiseline. Konjugirane masne kiseline s dvije dvostruke veze pokazuju maksimum apsorpcije UV zračenja od 232 nm, a one s tri veze od 270 nm. Ako tih konjugiranih masnih kiselina bude puno, to znači da je ulje oksidirano i nije podesno za upotrebu. To ćemo lako detektirati ako mjerimo koliko zračenja na tim valnim duljinama apsorbira biljno ulje. Europska farmakopeja propisuje kako kod maslinovog ulja apsorbancija na 270 nm ne smije biti veća od 0,2. Omjer apsorbancija A270/A232 ne smije biti manja od 8. To je logično, jer maslinovo ulje dominantno sadrži linolnu kiselinu, te logično i nastaje više konjugiranih masnih kiselina s dvije dvostruke veze. Ako je omjer manji, to potencijalno znači da je ulje možda patvoreno s biljnim uljem repice koje sadrži više α-linolenske kiseline iz kojeg nastaje i više konjugiranih masnih kiselina s tri dvostruke veze, te time raste apsorbancija na 270 nm i smanjuje se omjer. Kod bademovog ulja je sličan slučaj; A270 ne smije biti više od 0,2, a A270/A232 ne smije biti manja od 7.

Ova metoda analize, premda ne može definitivno utvrditi patvorenje, može dokazati neke oblike patvorenja, ali i dokazuje da li je ulje zbog oksidacijskih procesa akumuliralo konjugirane kiseline.



Kiselinski broj

Kiselinski broj govori o količini slobodnih masnih kiselina u ulju. Njih ne smije biti previše, inače dolazi do bržeg kvarenja (oksidacije) biljnih ulja. Određivanje kiselinskog broja je relativno jednostavna tehnika: titracijom s kalijevom lužinom točno poznate koncentracije dolazi do neutralizacije slobodnih masnih kiselina uz nastajanje kalijeve soli masnih kiselina. Titracija se odvija uz pomoć indikatora koji mijenja boju u trenutku kada kalijeva lužina neutralizira sve slobodne masne kiseline.

Kiselinski broj se računa prema formuli:

kiselinski broj = (V x F x 5,610)/m

V je volumen utrošenog 0,1 M kalijeve lužine u mililitrima
F je faktor 0,1 M kalijeve lužine ( i obično je 1)
m je masa biljnog ulja u gramima
Broj 5,610 je broj kojim se množi volumen kako bi se dobili grami kalijeve lužine (1 mL 0,1 M kalijeve lužine sadrži 5,610 mg kalijeve lužine).

Time je kiselinski broj broj koji govori koliko miligrama kalijeve lužine treba da se neutraliziraju sve slobodne masne kiseline u 1g biljnog ulja. Za maslinovo i bademovo ulje Europska farmakopeja propisuje kako on ne smije biti veći od 2,0 (određen na 5g ulja). Kiselinski broj maslinovog ulja raste ako je plod bio duže skladišten prije samo tiještenja. Brzim procesiranjem maslina i odvajanjem ulja kiselinski broj raste. Stoga se kvalitetna biljna ulja masline dobivaju procesiranjem ploda odmah nakon branja.

Iz kiselinskog broja često se računa vrijednost udjela slobodnih masnih kiselina (engl. free acidity; fr. acidité libre). To je masa dominantne slobodne masne kiseline u gramima u ukupno 100g ulja. Za maslinovo ulje ono se računa na temelju pretpostavke da je dominantna masna kiselina oleinska. Udio masnih kiselina se izražava u tom slučaju prema formuli:

udio = molarna masa masne kiseline x (kiselinski broj (mg) x 100)/1000 x 56,1056

gdje je 56,106 molarna masa kalijeve lužine

odnosno

udio = molarna masa masne kiseline x kiselinski broj (mg) x/560,1056 

Stoga, za maslinovo ulje koje sadrži dominantno oleinsku kiselinu, maksimalni udio prema Europskoj farmakopeji iznosi:

udio= 282,46 x 2/560,1056 = 1,007 g/100g

Prema International Olive Council, maslinovo ulje se prema kiselinskom broju dijeli na sljedeće kategorije:

KlasaUdio slobodnih masnih kiselina (oleinska)
Ekstra djevičansko0,8>
Djevičansko2
Konzumno hladno prešano3,3
Rafinirano0,3
Saponifikacijski broj

Saponifikacijski broj je definiran kao kao količina kalijevog hidroksida potrebnog za:

  • neutralizaciju slobodnih masnih kiselina
  • saponifikaciju svih triglicerida

u 1 gramu biljnog ulja. Saponifikacija je proces u kojem iz triglicerida, putem kemijskog procesa hidrolize uz prisutnost lužine, nastaju soli masnih kiselina (sapuni) i glicerol. Sam proces je prikazan shematski kod opisa triglicerida. Jedna molekula (jedan mol) triglicerida reagira s 3 molekule (tri mola) triglicerida. Proces se naziva saponifikacija jer je to način na koji se spravljaju sapuni. Ona se izvodi tako da se biljno ulje zagrijava s kalijevom lužinom u etanolu točno poznate koncentracije, 0,5 M. Zagrijavanje je neophodno jer proces saponifikacije zahtijeva dovođenje topline. Kalijeva lužina se dodaje u teoretskom suvišku. Potom se višak lužine titrira s kloridnom kiselinom točno poznate koncentracije, 0,5 M. Uvijek se u titraciju uvrsti slijepa proba koja predstavlja ukupni dodan kalijev hidroksid.  Iz procesa titracije određuje s točna količina kalijeve lužine koja je utrošena na saponifikaciju.

saponifikacijski broj = 28,05 x (Vb-Vu)/masa biljnog ulja (g)

Vb je utrošak 0,5 M kloridne kiseline za slijepu probu (bez procesa neutralizacije i saponifikacije)
Vu je utrošak 0,5 M kloridne kiseline za uzorak
1mL 0,5 M kloridne kiseline odgovara 28,05 mg kalijeve lužine

Saponifikacijski broj može ponekad biti parametar utvrđivanja autentičnosti ulja, jer svako ulje ima svoje specifične saponifikacijske brojeve. Ipak, saponifikacijski broj ima najveću vrijednost kod priprave sapuna. On nam služi da točno odredimo koju količinu lužine treba dodati u procesu priprave sapuna. Bez poznavanja kemijskog računa nema priprave sapuna, inače oni mogu biti štetni za zdravlje. To je bitno u današnje doba kada mnogi kuhaju sapune za svoje potrebe ili prodaju.

Esterni broj

Esterni broj predstavlja količinu kalijeve lužine u miligramima potrebnih samo za saponifikaciju, a ne i za neutralizaciju slobodnih masnih kiselina. Ta vrijednost govori o točnom udjelu esterskih veza u biljnom ulju i jedan je od parametara u ispitivanjima, no ima manju praktičnu važnost za dokaz autentičnosti biljnih ulja. Logično, esterni broj je razlika između saponifikacijskog i kiselinskog broja.

esterni broj = saponifikacijski broj – kiselinski broj

Stoga ne treba posebno izvoditi laboratorijski ispitivanje: za račun je potrebno odrediti kiselinski i saponifikacijski broj.

Hidroksilni broj

Hidroksilni broj govori u prisutnim slobodnim hidroksilnim skupinama u biljnom ulju. Ovaj broj nema veze sa slobodnim masnim kiselinama jer one imaju slobodne karboksilne skupine, a ne hidroksilne. Ispitivanje hidroksilnog broja ima važnost za biljna ulja koja sadrže u strukturi masnih kiselina slobodne hidroksilne skupine. Najpoznatiji takav primjer je biljno ulje ricinusa koje sadrži kao dominantni kiselinu ricinoleičnu kiselinu, koja sadrži slobodnu hidroksilnu skupinu. Kako biljna ulja sadrže i određene razine slobodnih alkohola, oni će također reagirati sa anhidridom octene kiseline. Na sljedećoj slici vidimo nastanak ovakvog produkta reakcije ricinoleične kiseline s acetanhidridom.

reakcija ricinoleične kiseline s acetanhidridom

Praktično, ona se izvodi grijanjem biljnog ulja s anhidridom octene kiseline. Anhidrid octene kiseline reagirat će sa slobodnom hidroksilnom skupinom uz nastajanje estera (acetata) i oslobađanje octene kiseline iz anhidrida. Višak octene kiseline titrira se s 0,5 M kalijevom lužinom.

Hidroksilni broj se računa na sljedeći način:

hidroksilni broj = 28,05 x (Vb-Vu)/masa ulja (g) + kiselinski broj

Vb je utrošak 0,5 M kalijeve lužine za slijepu probu (bez procesa acetilacije)Vu je utrošak 0,5 M kalijeve lužine za uzorak
1mL 0,5 M kalijeve lužine odgovara 28,05 mg kalijeve lužine



Na konačni rezultat utječe više faktora. Ukoliko biljno ulje sadrži više vode, ona može lažno povisiti rezultat jer voda reagira s acetanhidridom uz nastanak dvije molekule octene kiseline. Stoga neke metode, uključujući i farmakopejsku metodu, uključuju i prethodno određivanje vode i korekciju rezultata s obzirom na sadržaj vode. Određivanje hidroksilnog broja je obavezno za ispitivanje kakvoće ulja ricinusa, kod kojeg ne smije biti manji od 160. Određivanje hidroksilnog broja samo grubo određujemo prisustvo slobodnih hidroksilnih skupina, stoga ona ne može zanimjeniti druge metode analize poput analize plinskom kromatografijom.

Jodni broj

Dosta biljnih ulja sadrže nezasićene masne kiseline. Jedan od starih načina ispitivanja ukupnog broja dvostrukih veza u biljnom ulju leži na svojstvu halogenih elemenata, poput broma i joda, da se adiraju (vežu) na dvostruku vezu mehanizmom elektrofilne adicije. Stoga je jodni broj mjera za ispitivanje nezasićenosti svih masnih kiselina. Farmakopeja opisuje kako je jedoni broj količina halogena, izražena u gramima i izračunata na masu jod, koja se veže na 100g biljnog ulja. Praktično se izvodi tako da se kloroformna otopina ulja pomiješa s bromidima i/ili jodidima. Bromidi i jodid vežu se za dvostruke veze. Potom se titracijom s 0,1 M natrijevog tiosulfata uklonja višak jodida i bromida uz indikator (škrob). Naravno, uvijek se postavlja slijepa proba koja sadrži istu količinu jodida i/ili bromida, a bez biljnog ulja. Jodni broj se računa prema formuli:

jodni broj = 1,269 x (Vb-Vu)/masa ulja (g)

Vb je utrošak 0,1 M natrijevog tiosulfata za slijepu probu (bez procesa adicije)
Vu je utrošak 0,1 M natrijevog tiosulfata za uzorak

Farmakopeja ne propisuje više obavezno ispitivanje jodnog broja za sva biljna ulja, već uglavnom za ona biljna ulja bogata polinezasićenim masnim kiselinama. Tako, primjerice, biljno ulje lana mora imat jodni broj od 160-200. Premda je jodni broj korisna mjera za ispitivanje ukupnih nezasićenih masnih kiselina, ona ne može biti zamjena za analizu profila masnih kiselina plinskom kromatografijom.

Peroksidni broj

Peroksidni broj vrlo je važna analiza kojom utvrđujemo stupanj oksidacije biljnog ulja koji je nastao tijekom perioda pohrane. To je bitno za sva biljna ulja, a pogotovo za ona koja sadrže visoke razine polinezasićenih masnih kiselina i nisku razinu prirodnih antioksidansa kao što su tokoferoli i tokotrienoli. Peroksidni broj predstavlja miliekvivalente aktivnog kisika iz peroksida sadržanog u 100g biljnog ulja.

Određivanje peroksidnog broja počiva na kemijskoj reakciji kalijevog jodida s peroksidima u kiselom mediju. Reakcijom nastaje elementarni jod čija se koncentracija određuje titracijom s 0,1 M natrijevim tiosulfatom (ili 0,01 M natrij tiosulfat, ovisno o količini peroksida) uz škrob kao indikator. Peroksidni broj se računa na sljedeći način:

peroksidni broj = 1000 x (Vu-Vb) x c/masa ulja (g)

Vb je utrošak natrijevog tiosulfata za slijepu probu (bez procesa oksidacije)
Vu je utrošak natrijevog tiosulfata za uzorak
c je koncentracija natrijevog tiosulfata u mol/L

Dopušteni peroksidni brojevi razlikuju se među biljnim uljima. Primjerice, ulje lana ima najveći dozvoljeni peroksidni broj 15,0; a djevičansko maslinovo ulje 20.0. Dozvoljeni peroksidni broj razlikuje se i ovisno o tome da li je ulje nerafinirano ili rafinirano. Kod rafiniranog maslinovog ulja najveći dozvoljeni peroksidni broj je 10,0. To je i logično, jer procesom rafiniranja se smanjuje i peroksidni broj biljnog ulja. Odveć visoki peroksidni broj ukazuje da je ulje, zbog skladištenja, oksidirano i nije podesno za upotrebu.



Neosapunjive tvari

Neosapunjive tvari predstavljaju sadržaj biljnog ulja koji nisu trigliceridi (ne reagiraju kemijski s lužinom u procesu saponifikacije). To su najčešće fitosteroli. U postupku se ulje grije s kalijevom lužinom prilikom čega dolazi do potpune saponifikacije trigliceride. Reakciji se doda voda, te dietil-eter, te se izmućka. Osapunjene tvari (kalijeve soli masnih kiselina, glicerol) zaostat će u vodenom sloju, a neosapunjene tvari ekstrahirat će se u sloj dietil-etera. Nastali sloj dietil-etera, nakon ispiranja kalijevom lužinom, prenese se u novu tariranu (točno odvaganu) tikvicu, a dietil-eter se ukloni zagrijavanjem. Nakon ispiranja s acetonom, te sušenja na 100-105 °C, odvaže se točna masa neosapunjive tvari. Još jednom se provjeri da li su u neosapunjenoj tvari uklonjeni trigliceridi, titracijom u natrijevoj lužini. Neosapunjiva tvar se računa:

neosapunjiva tvar = 100 x masa neosapunjive tvari (g)/masa biljnog ulja (g)

Razina neosapunjive tvari ovisi od ulja do ulja. Kod bademovog ulja iznosi maksimalno 0,9, a kod maslinovog ulja 1,5. Kod ulja kao što je ulje pšeničnih klica koje sadrži veću razinu neosapunjivih tvari poput tokoferola, može biti do 5,0.

Analiza profila udjela masnih kiselina

Analiza profila masnih kiselina je jedna od najkorisnijih analiza za ispitivanje autentičnosti biljnih ulja. Naime, biljna ulja imaju točno određene razine mansih kiselina u svom kemijskom sastavu. Analiza se provodi tankoslojno kormatografijom visoke učinkovitosti (engl. HPTLC), ili još bolje analizom plinskom kromatografijom. Prije analize plinskom kromatografijom, masne kiseline iz triglicerida moraju se prevesti procesom transesterifikacije u metilne estere masnih kiselina, kako bi se mogli analizirati.

Na primjeru bademovog i maslinovog ulja možete vidjeti dozvoljene udjele pojedinih masnih kiselina.

Udio (%)
Masna kiselinaBademMaslina
palmitinska4,0-9,07,5-20,0
palmitoleinskamax. 0,8max. 3,5
maslačnamax. 0,2-
stearinskamax. 3,00,5-5,0
oelinska62,0-86,056,0-85,0
linolna20,0-30,03,5-20,0
α-linolenskamax. 0,4max. 1,2
arahidonskamax. 0,2max. 0,7
eikozaenskamax. 0,3max 0,4
beheničnamax. 0,2max 0,2
erucičnamax 0,1-
lignocerinska-max 0,2

Analiza masnih kiselina može ponekad detektirati patvorine. Primjerice, viši sadržaj α-linolenske kiseline može upućivati na patvorenje uljem repice. No, analiza masnih kiselina, zbog dozvoljenog širokog raspona udjela, ponekad ne može biti korištena za utvrđivanje autentičnosti što ostavlja prostor patvorenju.

Analiza sterola

Analiza sterola je korisna jer je sadržaj pojedinih sterola vrlo karakterističan za biljnu vrstu, poput otisaka prstiju. Stoga se analiza profila sterola može nazivati sterol figerprint analiza, koja može otkriti i patvorenja dodavanje 10 i više postotaka drugog biljnog ulja. Farmakopejske norme masline i badema definiraju sljedeće udjele sterola u ukupnoj sterolnoj frakciji:

Udio (%)
SterolBademMaslina
kolesterolmax. 0,7max. 0,5
kampesterolmax. 4,0max 4,0
stigmasterolmax. 3,0-
β-sitosterol73-87-
Δ5-avenasterolmin.  10,0-
Δ7-stigmasterolmax. 3,0max 0,5
Δ7-avenasterolmax 3,0-
brasikasterolmax. 0,3--

The post Kontrola kvalitete biljnih ulja first appeared on PLANTAGEA.

]]> Astaksantin https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/astaksantin/ Wed, 06 Mar 2019 09:22:53 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1672 Intrigantan karotenoid koji ne djeluje poput provitamina E našao je svoju primjenu u kozmetici “iznutra”.

The post Astaksantin first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Čudotvorni antioksidans 500 puta jači od vitamina E u pragmatičnijoj realnosti ima manje romansiranu priču. Ipak, koristan je kod problema muške neplodnosti i prevenciji fotodermatitisa, “alergije na sunce”. Nakon dosta marketinške gnjavaže sa smiješnim dozama od 1-2 mg konačno smo dobili preparate sa zeru suvislijim dozama. Intrigantan karotenoid koji ne djeluje poput provitamina E našao je svoju primjenu u kozmetici “iznutra”.

Astaksantin

Kada je 1980. godine Mrtvo more iznenada promijenilo boju iz modre u crvenu poput krvi, neki su shvatili tu pojavu kao božji znak da se bliže opasna vremena. Opasna su vremena na bliskom istoku stvar realnosti već desetljećima.

Znanstvenici su bili zaintrigirani ovom pojavom i s pravom su pretpostavili da je crvena boja povezana sa smanjenjem saliniteta tijekom vlažne zime te godine. Krivac za ovu gotovo biblijsku pojavu bila je alga Dunaliella. Ona producira velike količine karotenoida, uključujući i astaksantin. Smak svijeta je možda počeo već tada, ali je isto tako kraj osamdesetih i početak devedesetih označio i novu eru u, do tada, relativno monotonoj primjeni beta-karotena kao jedinog karotenoida kao dodatka prehrani.

Astaksantin je prirodni karotenoid prisutan u raznim biljnim carstvima. Najčešće ga sintetiziraju alge, ali i gljive Phaffia rhodozyma i Xanthophyllomyces dendrorhous. Neke životinje, poput krila, plamenaca i lososa akumuliraju astaksantin kroz prehrambeni lanac i inkorporiraju ga u svoje tkivo, koje time postaje intenzivno ružičasto-narančaste do crvene boje. Premda je astaksantin i dodatak prehrani, smatra se da su glavni izvor astaksantina u prehrani rakovi i ribe. Za razliku od vitamina, astaksantin nije nužni dodatak prehrani potreban za funkcioniranje metabolizma ili hormonskog sustava. Stoga i ne postoji preporučena dnevna količina unosa. Ipak, kao i druge tvari iz hrane, pokazuje korisne biološke efekte.

Otkriće astaksantina

Premda se često navodi kako je astaksantin izolirao britanski znanstvenik Basil Weedon sa suradnicima iz jastoga 1973. godine, astaksantin su izolirali njemački znanstvenici još 1938. godine, također iz jastoga (Kuhn R, Sorensen NA The coloring matters of the lobster (Astacus gammarus L.) Angew Chem 1938; 51: 465-466; Über Astaxanthin und Ovoverdin Berichte der deutschen chemischen Gesellschaft (A and B Series) Volume 71, Issue 9, 1879–1888, 7. September 1938). Kao talentirani organski kemičar i stručnjak za NMR spektroskopiju, Basil Weedon je otkrio njegovu točnu strukturu. Ispočetka je astaksantin bio relativno nezanimljiv. Njegova glavna namjena je dugo vremena bila kao boja za hranu, te kao dodatak ishrani životinja kako bi se dobio bolji izgled mesa (ribe, rakovi), ili jaja (kokoši). Astaksantin je iznimno bitan za uzgoj lososa gdje je narančasta boja mesa izrazito cijenjena. No, malo po malo je počeo rasti interes za upotrebu astaksantina kao potencijalno ljekovite tvari, prije svega zbog njegove strukturalne sličnosti s drugim karotenoidima. Ipak, definiranjem njegove strukture uvidjelo se da astaksantin nije poput beta-karotena, odnosno nije provitamin A.

Učinci i mehanizmi djelovanja astaksantina

Japanski kemičar Wataru Miki zaslužan je za naziv “super vitamin E”, odnosno od njega počinje komparacija antioksidativnog učinka astaksantina (i drugih karotenoida) s vitaminom E. U svom radu Biological functions and activities of animal carotenoids iz 1991. godine usporedio je antioksidativna svojstva, odnosno svojstva “gašenja” (neutralizacije) kisikovih radikala u in vitro sustavima. Proveo je ispitivanja na nekoliko sustava, uključujući i stvaranje kisikovih radikala u supernatantima mitohondrija štakora. Do njegovog rada jedini opsežniji karotenoid bio je beta-karoten. Wataru Miki je bio daleko manje iznenađen snažnijim antioksidativnim učinkom astaksantina nego što to današnji marketing naglašava. Naime, u svom radu vrlo jasno utvrđuje kako je u njegovim sustavima snažniji onaj antioksidans koji ima više konjugiranih dvostrukih veza, pa mu je bilo logično da je astaksantin, koji ima daleko više takvih dvostrukih veza, snažniji antioksidans. Utvrdio je sljedeća antioksidativna učinka, izražena kao ED50 (koncentracija gdje se postiže 50% efikasnost):

Ispitana tvarED50 (nM)
astaksantin200
zeaksantin400
kantaksantin450
lutein700
tunaksantin780
β-karoten960
α-tokoferol2940

Prema ovim rezultatima, astaksantin je 4,8 puta snažniji antioksidans od β-karotena, te 14,7 puta snažniji od α-tokoferola. No, koliko je puta astaksantin snažniji od vitamina E, ovisi od sustava do sustava, odnosno ovisi o dizajnu eksperimenta. Nadalje, u svom radu je više naglasak stavio na mogućnost korištenja astaksantina kao konzervansa u hrani, snažnijeg od vitamina E, i vrlo malo je pretpostavljao kakve će efekte imati astaksantin na više organizme.

Ipak, zvijezda je rođena. Sve do ranih devedesetih, astaksantin je bio daleko od klinike. Većina znanstvenih radova od 40-tih do kraja osamdesetih godina mahom je fokusirana na prisustvo astaksantina u raznim životinjama i njihovim tkivima. Zanimljivo, i prije otkrića Wataru Miki, Andersen et al. su jasno utvrdili kako se meso kalifornijske pastrve sporije kvari zbog prisustva većih količina astaksantina, te su utvrdili kako astaksantin štiti meso od procesa oksidacije tijekom skladištenja. No, tek 1991. godine počinju ozbiljnije farmakološke studije astaksantina. Palozza et al. potvrđuju istraživanja japanaca, te dokazuju da je astaksantin djelotvorniji u zaštiti membrana od β-karotena. Sam astaksantin je vrlo lipofilna tvar – voli masne odjeljke u organizmu te se ugrađuje u membrane, baš kao što to čini i u organizmima u kojima se stvara ili akumulira. Ovdje vjerojatno služi kao “gasitelj” kisikovih radikala i aktivno štiti membranu.

Dugo vremena znanstvenici su olako mislili kako karotenoidi djeluju zbog svojeg provitamin A djelovanja, premda su bili svjesni kako od puno karotenoida ne nastaje vitamin A, kao što je slučaj i kod astaksantina. Jyonouchi et al. prvi su uočili kako se mehanizmi djelovanja β-karotena i astaksantina znatno razlikuju. Astaksantin je uspio stimulirati stanice slezene miša na stvaranje veće razine protutijela klase G i M, za razliku od β-karotena koji nije imao takav učinak. Time je astaksantin barem djelomično i imunomodulator, premda ni dan danas to nije njegova glavna namjena kao dodatka prehrani. Sami autori zaključuju kako astaksantin djeluje drugačijim mehanizmom djelovanja od vitamina A, ali i da je teško shvatiti da je za ovaj učinak odgovoran antioksidativni učinak astaksantina. Time su otvorili pandorinu kutiju pitanja koju je kasniji marketing astaksantina, debelo oslonjen na antioksidativni učinak, uporno gurao pod tepih. Ovo je bila i prva jasnija studija mehanizma astaksantina i treba imati na umu da je astaksantin tada bio daleko od upotrebe kao dodatka prehrani. Kao dokaz drugačijeg mehanizma djelovanja, Murillo E. dokazuje kako astaksantin povisuje HDL kolesterol (dobri kolesterol), a opet za razliku od β-karotena.

Kao nastavak proučavanja ruskih znastvenika, Tomita et al. 1993. godine objavljuju kako astaksantin i β-karoten štite genetski modificirane miševe sklone autoimunim procesima od progresije takvih procesa. I oni zaključuju kako to nije povezano ni s vitamin A djelovanjem niti djelovanjem kao antioksidansa.

Bilo je veliko pitanje čemu uopće služi astaksantin u organizmima koji ga stvaraju? Fan et al. postulirali su i dokazali da u algi Hametococcus pluvialis astaksantin nije toliko antioksidans, već štiti algu od preintenzivnog svjetla, što je potpuno logično. Ovo naizgled samo biološko pitanje bez kliničkog značenja došlo je puno kasnije do izražaja u primjeni astaksantina kod fotoprotekcije (zaštite od sunčevog zračenja) iznutra. Do sličnog zaključka su došli O’Connor et al. koji su u in vitro sustavu promatrali zaštitni učinak astaksantina na UV inducirani stres fibroblasta. Otkrili su kako je astaksantin i u ovom sustavu stotinu puta potentniji od β-karotena.

Takvih studija mogli bismo nabrajati jako puno. Ipak, ono što je dalo vjetar u leđa astaksantinu bilo je veliko “vitaminsko razočaranje” devedesetih i prvih godina XXI stoljeća. Jedan za drugim, vitamini poput E i C doživljavali su ne samo fijasko u epidemiološkim studijama u zaštiti od tumora i krvožilnih bolesti, nego se utvrdilo da u nekih populacija uzimanje takvih antioksidativnih vitamina čak dovodi do pojačanih rizika. Industrija dodataka prehrani počela se okretati drugim molekulama,a astaksantin je bio jedna takva molekula. Odličan pregledni rad Fasset et al. sumarizira te studije koje su uglavnom bile usmjerene na zaštitu krvožilnog sustava u eksperimentalnim modelima.



Znanost još nema definitivni odgovor o mehanizmu djelovanja astaksantina. Nekoliko grupa je dokazalo kako astaksantin vjerojatno ne djeluje preko retinoidnih recpetora (receptora vitamina A). Nedavno su Ye et al. utvrdili da u mehanizmu djelovanja astaksantina učestvuju drugi tipovi receptora, transkripcijski faktori Sp1 (activated transcription factor 1) i NR1 (NMDA receptor subunit 1) koji upravljaju mnogim genima. Tek će budućnost pokazati koji je točan mehanizam djelovanja, osim svima poznatog antioksidativnog učinka.

Kliničke studije astaksantina

Sigurnost upotrebe astaksantina potvrdilo je više studija, uključujći i onu Spiller et al. iz 2003. godine. Comhaire et al. u već poznatoj studiji ispituju učinak 16mg astaksantina na mušku neplodnost i zaključuju kako astaksantin poboljšava parametre gibljivosti spermatozoida kroz 3 mjeseca upotrebe. Nekoliko studija poput Karppi et al. potvrdilo je kako astaksantin smanjuje oksidaciju lipida, ali s nejasnim kliničkim posljedicama. Yoshida et al. pozabavili su se mogućim povoljnim utjecajem astaksantina za razinu HDL kolesterola i triglicerida u dozi do 18mg dnevno i dokazali povoljan efekt viših doza astaksantina. Ipak, astaksantin vjerojatno nikada neće biti samostalna terapija povišenog kolesterola, već samo adjuvantna terapija. Tominaga et al. objavljuju čak dvije kliničke studije djelovanja astaksantina na kožu, mjerenu izražajnošću bora i gubitkom vode kroz kožu. Dokazali su da oralna suplementacija od 6mg astaksansitna dnevno poboljšava navedene parametre, što astaksantin doista čini pravom “kozmetikom iznutra”.

Doista, vremenom se pokazalo kako se danas astaksantin najčešće koristi u dermatologiji, prije svega kao prevencija UV induciranog oštećenja kože i kao mikronutrijent za ljepotu kože. Stoga ga danas preporučuju i neki dermatolozi. Ipak, njegova moguća uloga u zaštiti krvožilnog sustava još je klinički neispitana (što ne znači da je astaksantin štetan), i imajući na umu negativna iskustva s vitaminom E i C, te β-karotenom, rezultate ovih ispitivanja očekujemo s neizvjesnošću.

Doza astaksantina

Komercijalno, većina današnjeg astaksantina dobiva se iz alge Haematococcus pluvialis. Danas postoji cijeli niz pripravaka koji sadrže astaksantin, sam ili u kombinaciji s drugima. Ipak, neki sadrže vrlo malu dozu. Treba imati na umu da je znatan broj kliničkih studija dizajniran s dozama od 6-16 mg. Stoga je i moja sugestija da se koriste doze u tom rasponu.

Pogledaj astaksantin u poglavljima Ugljikovodici i pigmenti, Kozmetika iznutra i Zanimljive aktivne tvari.

The post Astaksantin first appeared on PLANTAGEA.

]]> Fitosteroli i stanoli https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/fitosteroli-i-stanoli/ Wed, 06 Mar 2019 09:13:12 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1666 Fitosteroli/stanoli su druga vrlo važna klasa spojeva u biljnim uljima. Imaju steroidnu strukturu. Postali su tržišno poznati i pokazuju zanimljiva djelovanja

The post Fitosteroli i stanoli first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Na riječ “sterol” uvijek se sjetimo kolesterola. Neki biljni steroli zato smanjuju njegovu apsorpciju mehanizmom natjecanja za protein koji ih apsorbira. Našli su svoje mjesto u kozmetici kao zaštitni faktori za kožu i fini “mekani” osjećaj. Postali su i lijek za prostatu i zglobove. Premalo smo zahvalni biljnim sterolima na njihovom postojanju.

Fitosteroli/stanoli su druga vrlo važna klasa spojeva u biljnim uljima. Kao što im ime i govori, oni imaju steroidnu strukturu. Fitosteroli su postali tržišno poznati i pokazuju niz zanimljivih djelovanja :

  • smanjuju kolesterol u krvi, vjerojatno putem smanjenja apsorpcije
  • djeluju povoljno kod benignog povećanja prostate (poput fitosterola iz palme sabal i sjemenki bundeve)
  • biljni su lijek kod osteoartritisa (artroze)
  • pokazuju niz korisnih svojstava u kozmetici (zaštitna funkcija, emolijentno djelovanje…)

Fitosteroli/stanoli i kolesterol

Fitosteroli/stanoli se uglavnom dobivaju iz ulja soje, kukuruza, repice i suncokreta. 2009 godine EFSA (European Food Safety Authority) odobrila je zdravstvene tvrdnje za fitosterole u hrani, kako smanjuje kolesterol u krvi za 7-10,5%, ukoliko osoba konzumira 1,5-2,4 grama fitosterola dnevno.

Fitosteroli i stanoliOvo je bio veliki pomak za masovnu upotrebu fitosterola u prehrani. Danas su najčešće prisutni u namazima poput biljnih margarina, sirnih namaza i proizvoda od fermetiranog mlijeka poput jogurta. Mehanizam djelovanja je u početku bio vrlo spekulativan, ali su znanstvenici oduvijek sumljali da sličnost struktura (kolesterol je sterol po definiciji) ima veliku važnost u mehanizmu djelovanja. Otkrićem proteina zaduženog za apsorpciju nazvanog Niemann-Pick C1-like protein shvatilo se da je on bitan za apsorpciju ne samo kolesterola već svih sterolnih/stanolnih struktura. Mehanizam apsorpcije je kompetitivan, što znači da ako postoji veća količina sterola u hrani, slabije će se apsorbirati kolesterol. Upravo na ovom mehanizmu počiva opaženo smanjenje razine kolesterola u krvi izazvano biljnim sterolima/stanolima. Ipak, ovo nije jedini mehanizam djelovanja. De Smet et al. naglašavaju kako je u animalnim modelima dokazan mehanizam kojim biljni steroli direktno aktiviraju izbacivanje kolesterola iz krvi u lumen crijeva što dodatno objašnjava njihove dobri kliničke efekte. Kako je mehanizam djelovanja kompetitivan, za očekivati je da smanjenje kolesterola direktno ovisi o dozi sterola u prehrani. Doista, Laitinen et al. su analizirali nekoliko kliničkih studija biljnih sterola i stanola i jasno utvrdili kako veće doze i efikasnije smanjuju kolesterol. Na taj način pozivaju na primjenu većih kliničkih doza po potrebi, i do 10g dnevno, budući da i u toj dozi nisu opaženi neželjeni efekti u pacijenata, te nije dokazano smanjenje apsorpcije vitamina topivih u ulju (E, A, K i D) jer se ti vitamini apsorbiraju drugačije od kolesterola.



Nije svejedno koji  se fitosteroli koriste. Meijer et al. istraživali su koje su strukturne značajke sterola bitne za djelovanje. Za ispitivanje su odabrali sterole sojinog ulja bogatih 4-demetil-sterolima, ulja riže bogato 4,4′-dimetilsterolima, i shea maslaca bogato pentacikličkim sterolima. Utvrdili su kako su najefikasniji 4-demetil-steroli iz sojinog ulja. Steroli riže imali su slabiji efekt, dok su steroli iz shea maslaca bili potpuno nedjelotvorni. Išli su i korak dalje te su utvrdili kako spajanje 4-demetil-sterola s masnim kiselinama ne smanjuje njihov učinak, dok spajanje s fenolnim kiselinama smanjuje njihov učinak. Ovi podaci ponekad objašnjavaju naizgled nelogične rezultate kliničkih istraživanja, a poznati je primjer ulje ovojnice riže (rice bran oil). Ono je bogato skupinom sterola koju nazivamo γ-orizanol. Berger et al. ispitivali su utjecaj ulja ovojnice riže bogatog γ-orizanolom (16g/kg) i siromašnog istim spojem (1g/kg). Pacijenti su uzimali 50g ulja dnevno. Istraživače je iznenadilo što su oba ulja ostvarila isti efekt. Kako je γ-orizanol kompleks uglavnom sastavljen od 4,4′-dimetilsterola koji su slabije djelotvorni, očito je učinak ovisan o prisutnim demetilsterolima. Analizom oba ulja koja su koristili u studijama, uvidjeli su da su pacijenti koji su uzimali ulje siromašno γ-orizanolom unijeli 453 mg demetilsterola, a oni koji su uzimali ulje bogato γ-orizanolom su unijeli 740 mg demetilsterola dnevno.

Upotreba fitosterola/stanola u kozmetici

Ulja bogata fitosterolima/stanolima vrlo su vrijedni sastojak kozmetike. Oni na kožu djeluju emolijentno (omekšavaju kožu), stvaraju zaštitni film preko kože i time sprječavaju gubitak vlage (okluzija) a ponekad su korisni i u njegi masne kože. Najčešće se ulja bogata sterolima koriste za njegu suhe kože. Tako steroli iz shea maslaca djeluju snažno okluzivno i shea maslac je postao sinonim za njegu suhe kože i kože atopičara. Toliko je bitna funkcija nekih sterola da su proizvedene frakcije (izolati) nekih biljnih ulja bogatih sterolima. Tržišno su najpoznatiji fitosteroli maslinovog i avokadovog ulja koji u kozmetičkim formulacijama imaju funkciju emolijenta, te čine kožu mekanom i glatkom.

Značenje fitosterola proteže se i van biljnih ulja. Neki derivati fitosterola, pentaciklički alkoholi, djeluju i protuupalno, poput spoja faradiola iz cvijeta nevena.

Avokado/soja nesaponificirana frakcija

Francuska tvrtka Expanscience, kod nas poznatija po kozmetici Mustela, bavila se istraživanjem sterola iz nesaponificirane frakcije ulja soje i avokada u osteoartritisu.

Proizvod Piasclédine 300 sadrži 300mg sterolne frakcije ova dva ulja. 2010 godine Pavelka et al. objavili su rezultate kliničke studije u komparaciji s kondroitin sulfatom i utvrdili da je Piasclédine 300 jednako djelotvoran kao i kondroitin sulfat. Mehanizam djelovanja je vrlo širok: E.J. Kucharz sumarizira poznate podatke i utvrđuje da je vjerojatni mehanizam djelovanja poticanje sinteze proteoglikana i kolagena i smanjenje sinteze fibronektina, što doprinosi do regeneracije hrskavice kod osteoartritisa. Istovremeno, ovaj biljni dodatak prehrani smanjuje destruktivno djelovanje matriks metaloproteinaza koje razaraju hrskavicu i smanjuju upalni proces djelovanjem na proupalne citokine u osteoartritisu.

Fitosteroli i benigna hiperplazija prostate

Najprodavaniji biljni lijekovi koji se koriste u liječenju benigne hiperplazije prostate sadrže sterole te sterolima srodne strukture. Neki od njih izoliraju se iz biljnih organa u kojima ne nalazimo biljna ulja, poput korijena koprive i kore vrste Pygeum africanum, neki se izoliraju iz lipidima bogatih dijelova poput plodova palme sabal (Serenoa repens = Sabal serulatum). Od biljnih ulja tradicionalna upotreba najviše se bazira na ulju sjemenki buče (bundeve).  Ulje sjemenki bundeve obiluje fitosterolima koji mu daju karakterističan ugodan okus, te boju. ESCOP izrijekom navodi kako su sam sjemenke bundeve dozvoljene kao biljni lijek za benigno povećanje prostate, a nekoliko grupa znanstvenika ispitivalo je mogućnost korištenja upravo biljnog ulja bundeve kod te relativno česte bolesti muškaraca. Hong et al. usporedili su ulje sjemenki bundeve s pripravcima palme sabal, te njihovu kombinaciju. Utvrdili su kako ovo biljno ulje djeluje na poboljšanje simptoma, učestalosti noćnog mokrenja i mikturicijske nalaze nakon duže primjene u relativno niskoj dozi od 320mg dnevno.

The post Fitosteroli i stanoli first appeared on PLANTAGEA.

]]> Skvalen i skvalan https://www.new.plantagea.hr/aromaterapija/skvalen-i-skvalan/ Wed, 06 Mar 2019 09:04:51 +0000 https://www.plantagea.hr/?p=1662 Skvalen stvaramo sami i štiti nas od – kisika. Njegov reducirani oblik, skvalan, koristimo kao pojačivač apsorpcije u kozmetici.

The post Skvalen i skvalan first appeared on PLANTAGEA.

]]>

Skvalen stvaramo sami i štiti nas od – kisika, bolje rečeno od oksidacije osjetljivih masnih kiselina i isušivanja. Zbog toga su neka od ulja bogata skvalenom popularna i u kozmetici. Sigurno imaju i određenu važnost u metabolizmu kolesterola ali postoje dvojbe u kojoj mjeri. Njegov reducirani oblik, skvalan, koristimo kao pojačivač apsorpcije u kozmetici kako ulja i kreme ne bi bila odveć masne teksture.

Djelovanje skvalena i skvalana

Skvalen je iznimno česta molekula u biljnim i životinjskim organizmima koja je glavni prekursor u sintezi steroidnih molekula, uključujući i kolesterol u životinja. No, njena biološka funkcija osim prekursora u metaboličkim studijama bila je duže vremena pomalo nejasna. Od biljnih ulja, prisutna je u većim količinama u maslinovom ulju, a najviše ga ima u ulju amaranta te uljima jetre morskih pasa i nekih vrsta riba. U ljudskom organizmu kvantitativno ga ima vrlo puno u koži, gdje ima vrlo važnu funkciju održavanja hidrolipidne barijere. Skvalen je dobio na važnosti zbog više faktora. Zbog povoljnih djelovanja na kožu istraživala ga je kozmetička industrija, a kao prisutan spoj u ulju jetre morskih pasa, ispitivan je kao mogući adjuvantni spoj u liječenju tumora. Epidemiološke studije utvrdile su kako prehrana bogata maslinovim ulje smanjuje rizik od općenitog nastanka tumora, premda je vrlo teško prstom uprijeti upravo na skvalen kao molekulu odgovornu za taj učinak.

amarantNekoliko preglednih članaka bavi se temom skvalena, uključujući i rad Gregory S. Kelly i Kim et al. Skvalen je prekursor u sintezi kolesterola stoga bismo teoretski očekivali da uzrokuje porast kolesterola u krvi. Doista, suplementacija prehrane s preko jednog grama skvalena dnevno uzrokuje porast svih frakcija kolesterola u krvi (HDL, VLDL. IDL), no suplementacija s 0,5-0,9g dnevno skvalena ne uzrokuje porast kolesterola u krvi.  Premda u eksperimentalnih životinja skvalen uzrokuje pad kolesterola u krvi, u ljudi to nije opaženo. Ipak, klinička studija u kojoj su ljudi dobivali lijek pravastatin zajedno s 0,86g skvalena dnevno pokazala je aditivni efekt djelovanja na kolesterol. To je jedan od zanimljivih primjera gdje se prirodna tvar može koristiti kao « statin-sparing therapy », odnosno omogućuje veću efikasnost manjih doza statina i time umanjuje mogućnost nastanka nuspojavi statina. Kao jedan od visoko zastupljenih lipida u koži, skvalen ima stvarnu zadaću fizičkog antioksidansa. On « gasi », odnosno veže reaktivne kisikove jedinice nastale pod utjecajem ultraljubičastih zraka i time sprječava oksidaciju drugih lipida kože, pogotovo nezasićenih masnih kiselina čime se smanjuje oštećenje stanica kože. Skvalen je i prirodno detoksikacijsko sredstvo. Brojne studije na životinjama dokazale su smanjenje koncentracije toksičnih tvari ako se primjenjuje skvalen. Premda neki autori predlažu da se to uvede u kliničku praksu ukoliko se desi neželjeno trovanje lijekovima, taj prijedlog za sada nije ozbiljnije uvršten u kliničku praksu. Skvalen je prije svega popularan u dodacima prehrani kao adjuvantna terapija tumora. Brojne animalne studije govore u prilog povoljnom djelovanju na razvitak i širenje tumora u životinja, ali relativno mali broj kliničkih studija to potvrđuje. Kako se za tu namjenu uglavnom koristi ulje jetre morskih pasa, to djelovanje je vjerojatno bazirano na sinergijskom učinku alkil-glicerola i skvalena.  Animalne studije također pokazuju sinergijski efekt skvalena s citostaticima, no za to nema ozbiljnijih kliničkih studija. Sugerira se da dnevni unos skvalena u prehrani ne prelazi 1 gram dnevno.

The post Skvalen i skvalan first appeared on PLANTAGEA.

]]>